Pobuna hrvatskih ‘normalnih katolika’

Sekularizam nije sinonim za ateizam, niti su sekularizam i ateizam iste ideje (Reuters)

Proces je to koji traje već sasvim solidan niz godina, a intenzivirao se negdje po sredini mandata već zaboravljenog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, kada se njegov – također zaboravljeni – arhetipski neprijatelj Tomislav Karamarko pokušavao domisliti načina na koji će svrgnuti vlast i zajahati državne resurse. Kako nije bio osobito nadaren političkim talentom, a beskrupuloznost i pragmatičnosti bile su mu nešto izraženije osobine, pribjegao je klasičnoj HDZ-ovoj taktici: dizanju narodne bune.

Masovno korištenje branitelja i potpaljivanje vatre na nacionalnim temama bilo je korisno, no već pomalo izlizano, pa se Karamarko uz malo sufliranja sa strane domunđao nešto poboljšane verzije dizanja histerije i skretanja pažnje s tema iz realnog života. Odjednom su sa svih strana krenuli iskakati likovi s društvenih margina, putujući predavači s anonimnih stranih fakulteta i iz rubnih kutaka, čudačkih krugova, razni šarlatani, hiperaktivci i borci za spas ljudske civilizacije sa staklenim pogledom i nervoznim tikovima. To je bio uvod za drugu fazu, u kojoj su nastupili strukturirani pokreti i dobro organizirane brigade sa zadatkom obrane ćudoređa, javnog morala i kršćanskih tradicija.

I tako je nastalo ono što se danas kolokvijalno naziva hrvatskom konzervativnom revolucijom.

Zavirivanje u spavaće sobe

Kao i sve drugo što se događa u državici u kojoj gotovo svatko svakoga poznaje, a mediji jedva čekaju od muhe napraviti slona, tako je i Karamarkov eksperiment uskoro poprimio sasvim konkretne razmjere: počelo se ozbiljno raspravljati o stupnjevanju ljudskih i građanskih sloboda, zazivati kolektivni odgoj djece u čvrsto tradicionalističkom duhu i bez naznaka modernosti, civilizacijskih ili tehnoloških dostignuća. Lamentiralo se je li pobačaj pravo žene ili povod za njeno trpanje u zatvor, sve češće i sve agresivnije zavirivalo se u dječje i spavaće sobe, učionice i radna mjesta, novčanike i maternice.

Kad se tome pridoda sve otvorenije širenje ksenofobije, pa potom nadoveže niz prosvjednih akcija i peticija kojima se željelo – dijelom i uspjelo – ispraviti krive Drine suvremenog društva, a na koncu uključi još i doza neoustaštva i relativiziranja povijesti, dolazi do razornog vrtloga, iz kojeg je naciju poprilično teško iščupati. Karamarko je netragom nestao, no njegov projekt buja i razvija se.

Doduše, nikad do kraja nije razjašnjen doseg i stvarni opseg tog kružoka konzervativnih revolucionara: s jedne strane funkcioniraju kao snažno radikalno krilo HDZ-a u periodu između dvojih izbora i za njegov račun potpaljuju vatru, potom ih ova stranka zafrkne, pa su prisiljeni samostalno izaći pred građane – kad u pravilu doživljavaju fijasko i uopće ne ulaze u Sabor, što je barem sićušan dokaz da Hrvati ipak nisu potpuno izgubili razum – da bi u novom ciklusu sve krenulo Jovo nanovo. Ključ za dugovječnost, čini se, ipak nije bio Karamarko, barem ne u presudnoj mjeri, nego činjenica da ova ekipa iza sebe ima sasvim konkretnu podršku Katoličke crkve. Financijsku, logističku i, naravno, duhovnu.

A u nominalno većinski katoličkoj Hrvatskoj – koju aktivisti sa suprotnog pola, često paranoični i gotovo podjednako histerični, znaju posprdno nazvati “katoličkom džamahirijom” – ta činjenica ipak igra nekakvu ulogu.

Crkva k'o Crkva, vječno konzervativna, kruta, okoštala i namrgođena institucija, neraspoložena za bilo kakve promjene koje bi narušile njen komod i stečeni položaj, s radošću je dočekala trenutak kad je ponovno prepoznala svoju ulogu u društvu i zamislila ga oblikovati po svojoj mjeri. Objektivno negdje u smjeru 19. stoljeća, makar neki tvrde da je njena ambicija ni manje ni više nego srednji vijek. Ideje zasad ne prolaze potpuno, ali, kažemo, Crkva je to: kategorija vremena za nju ne predstavlja osobito važan faktor. Ima ga napretek.

Demokratija – tajanstvena novotarija

Zanimljivo je promatrati cijeli taj proces, pogotovo ako ga stavite u istočnoeuropski kontekst, gdje, simptomatično, u cijelom nizu država traju gotovo identična gibanja. Zanimljivo je gledati kako se iz te iste Crkve javljaju i umjereni glasovi razuma: ne računajući papu Franju i njegove dosta racionalne pokušaje prilagodbe cijele ove institucije novom duhu vremena, što je u većem dijelu hrvatskog klera protumačeno tek kao privremena anomalija, treba ipak primijetiti da postoje iznimke poput dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, suzdržanog i racionalnog čovjeka, pravog pastira, koji je na promicanju dijaloga, suradnje i tolerancije, odnosno istinskih kršćanskih vrijednosti učinio valjda sto puta više od svih onih nakićenih glava u palačama od oniksa, kojima dani prolaze u promišljanju političke kombinatorike i izmišljanju Karamarka i raznih drugih karamarka.

Ili katoličkih aktivista koji na djelu pomažu sirijskim izbjeglicama, potpuno suprotno od onih koji posljednjih dana vise na državnim granicama i mole Boga da ti nesretni ljudi ne stupe na hrvatski prag. Ili humanitaraca, duhovnih terapeuta i misionara, koji su cijeli svoj život posvetili sasvim konkretnoj brizi za jadne, obespravljene i zakinute nesretnike. Ili, recimo, ekipe “normalnih katolika” koja je ovih dana pokrenula potpisivanje peticije i želi dati na znanje da “konzervativni ekstremisti ne govore u njihovo ime”. Zasad su, nažalost, oni još uvijek u teškoj manjini, a ako i nisu, teško ćemo to dokazati jer je cijeloj ovoj instituciji puka demokracija još uvijek neotkrivena, tajanstvena novotarija.

Crkva je u prošlosti na ovim prostorima imala nesumnjivo povijesno važnu odlogu, od opismenjavanja zatucanih plemena do čuvanja nacionalne svijesti i kulture, no u demokratskom i otvorenom okruženju puno se teže snalazi i zasad nema boljeg recepta nego truditi se narod držati u mraku, pokornim i bogobojaznim.

Da je samo vratiti se nekoliko stotina godina unatrag, pa da svećenici koji barem znaju čitati iznova budu intelektualna krema društva…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera