Piše: Saida Mustajbegović
Sarajevskim ulicama nerijetka su pojava „pobješnjele kazaljke“ ili motori sa auspuhom bez prigušivača. Na njih obraćaju pažnju samo oni koji nemaju nadležnosti da „natjeraju“ razuzdane vozače da gradskim ulicama voze dozvoljenom brzinom.
Mnogo puta pročitala sam da je vozač „pokosio“ pješake. Nerijetko sam slušala da se raznoraznim štelama takve nezgode (sa imenom i prezimenom) zataškaju.
Nikada, s druge strane, te glasine nisu postale „slučaj“ koji bi preduprijedio da se tragične situacije izbjegnu.
Sjećam se slučaja od prije više od decenije kada je kod Vječne vatre policajac (koji nije imao saobraćajnu dozvolu), „pokupio“ tri pješaka sa trotoara.
Mnogo puta nazočila sam na ulici da trkači odmjeravaju mašine, ali nikada – nikada nisam vidjela da za njima ide i policijska patrola. Jer, mirne noći koje bukom komadaju „trkači“ nisu vijest sve dok neki od njih tragično ne ugasi nečiji život.
U međuvremenu, na njih obrate pažnju samo oni koje zaboli. Nikada ne čitam da je nešto učinkovito učinjeno kako bi se tragedije izbjegle.
Sekunda koja mijenja sve
Svakodnevno prolazim pored pješačkog prelaza koji mi je u sekundi preokrenuo život. To je moj reper za ono što je bilo, ali i ono što me mimoišlo. Već desetak godina rijetki su mjeseci da ne osjetim ili se sjetim tog nemilog događaja: podsjetnici su nekad prognoza vremena koja „oživi“ uboje ili vijesti da se na tom ili nedaleko od moje „prekretnice“ desilo nešto tragično.
Život mi je „istumbao“ motorista koji je prebrzo startao nakon što je pušten „zeleni val“ i prekinuo mi korak koji me je dijelio od trotoara tramvajske stanice kraj ”Maršalke”.
Od tada škripa kočnica ili zvuk motora (sa kojeg je najčešće uklonjen prigušivač sa auspuha) ne ignorišem – već se zaustavim i pogledam koliko sam u tom trenutku bezbjedna na dijelu ulice predviđenom za pješake – trotoaru ili pješačkom prelazu.
Pouzdano znam da tada motorista nije kažnjen, iako je prekoračio brzinu. Mnogo sam se puta pitala – šta bi u mom životu promijenila njegova kazna? I dalje bi boljelo, ali sigurno, makar na kratko bi ga zaustavilo da ne divlja po bosanskohercegovačkoj prijestolnici.
Kaznu bi osjetio jer bi je morao platiti, a čini se da je to sankcija koja do ljudske psihe najprije učinkovito dopre. Događaji poput moje saobraćajke uđu u zvanične statistike, ali nikada nisu vijesti.
Nije vijest ni da je neko u devetnaest mjeseci posjedovanja vozačke dozvole napravio sedamnaest prekršaja. To nije fakt koji će alarmirati nadležne institucije, ili prosto u našim sistemima vrijednosti nismo još samo imuni na gubitak ljudskog života?!
No, vijest postane kada je ishod tragičan, kako se nedavno dogodilo na tramvajskoj stanici prekoputa Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gdje je jedna osoba smrtno stradala, a druga je zadobila teške povrede (poginula državljanka Srbije Jelena Opričić, a teško povrijeđen Nijemac Jorg Eistfeld Reschke). Medijima i društvenim mrežama pronijele su se vijesti da je ista osoba, Kerim Mudželet, 10. juna divljao autombilom po sarajevskom naselju Hrasnom.
Uvertira u tragediju
Vozač, krivac za ovu nesreću je dvadesetogodišnjak, student Ekonomskog fakulteta u Sarajevu koji je navodno bio primjerenog ponašanja. Vozački ispit položio 2013, a do gore navedenog nesretnog događaja „skrivio“ je 17 puta u saobraćaju (ovo je zvanično evidentirano) i nastavio divljati na ulicama Sarajeva, ali i dalje.
Mediji su objavili fotografiju sa njegovog Facebook računa na kojoj je vozio 190 kilometara na sat na autoputu prema Mostaru.
Kada je šest dana prije nemilog događaja lokalno objavljena informacija da je „skrivio“ saobraćajku u centru Sarajeva, pohvalio se putem društvenih mreža da je skrenuo pažnju medija na sebe zbog nedavno kupljenog lijepog automobila.
Dok na kraju nije ugasio jedan život, a mnogo ih obilježio. Kao i vlastiti. Vozaču Kerimu Mudželetu određena je mjera pritvora od mjesec dana.
Šta može nadoknaditi „ugašeni“ ljudski život? Šta može nadoknaditi bol koju povrijeđeni pješak osjeća i osjećat će u svakoj deceniji života?
Šta može nadoknaditi dijete majci…
Ništa.
Tragični događaj su omogućili svi oni koji su mu dozvolili da vozi brzo, nesmetano i nekažnjeno, i tako je i vozio sve dok nije, nažalost, završio jedan život.
Znam samo da nikada nisam u žurbi kada treba prijaviti „trkača“ nadležnim institucijama.
Izvor: Al Jazeera