Nema dana bez očnoga vida, Niti prave slave bez slave Božića.
(Gorski vijenac, Petar II Petrović Njegoš)
Dobro veče i srećno vam Badnje veče!
Koliko varnica – toliko srećica, koliko varnica – toliko parica, koliko varnica – toliko u toru ovaca, koliko varnica toliko – jaganjaca, koliko varnica – toliko muških glava, a najviše zdravlja i veselja, amin, Bože daj!
Ova razbrajalica koju izgovara đed prvo je pravo moje sjećanje na Božić, tačnije na Badnje veče. Njegova standardna pojava u džamadanu, bijeloj košulji zakopčanoj strogo pod grlom, sa crnogorskom kapom na glavi, izgledala je još svečanije i impozantnije u tim trenucima, kada kao pravi porodični patrijarh običajno loži badnjake, a njegova mnogobrojna čeljad ga u stopu, bez daha prati.
Bio je to za osnovca specijalan dan, kada se nije išlo u školu (a to je bila rijetkost za one rođene početkom sedamdesetih) i kada su se nakon praznika društvu u školi prepričavale scene slavlja. Nismo išli u crkvu, sve se završavalo u krugu porodice, kao i za slavu, Svetog Luku, i Vaskrs.
Kasnije, kako smo se primicali devedesetima, i kada su svi počeli da slave, i da se badnjaci lože javno, pred crkvom u centru grada, blizu Gimnazije, meni je sve više nedostajala đedova sušara i ognjište; kada su se mnogi podsjetili i – kao da su samo nastavili – rutinski počeli da poste i da se mole na Badnji dan, zafalila mi je tek prosušena pršuta okrenuta na žaru, babin sir i hljeb, jer mi postili nismo.
Slavili smo radostan praznik, družili se, smijali – bili porodica. Plamen cerovog badnjaka koji je đed sa ocem ili nekim od stričeva brao u zoru, grijao nas je i okupljao.
Osnovu koju sam ponijela iz porodice – dosta nekonvencionalnu, svedenu verziju gorštačkog pravoslavlja – nadograđivala sam sazrijevajući i saznajući usput. Danas sam u crkvi prilično neredovan vjernik koji posti pred Božić i Vaskrs, i više se trudi da živi po univerzalnim pravilima koja je vjera uobličila i prigrlila, nego da javno demonstrira hrišćanski podvig.
Ovaj Božić – svoj omiljeni praznik – provešću, kao i obično sa porodicom, a na Badnji dan biću na Cetinju, gdje se ispred manastira, sjedišta Mitropolije crnogorsko-primorske, tradicionalno nalažu badnjaci koje donose predstavnici svih crnogorskih plemena.
Badnjaci ukrašeni lovorom i mandarinama
To je poseban doživljaj, jer ih mitropolit sve ponaosob, kako nailaze, pozdravi biranim riječima, ističući vrlinu i kraja i ljudi koji iz njega dolaze. Naročito su lijepi badnjaci koji stižu s primorja, ukrašeni lovorom, mandarinama… Svi su radosni, jedu se priganice sa medom, pjeva se, mirboža…
Nije slučajno Badnji dan specijalan na Cetinju: jedan strani putopisac zabilježio je kako i knjaz Nikola, u pratnji vojske, svih senatora, načelnika i činovnika ide u Lovćensku šumu da ubere badnjak. Po njegovoj ocjeni, povratak ove povorke toliko je divan da od nje „nema ništa živopisnije“. „Pješadija na ramenima nosi teške badnjake, konjica vozi veliki badnjak. Ulicama Cetinja povorka prolazi pozdravljena pucnjavom iz revolvera i poklicima ‘živio'“…
Taj ogromni plamen i drvo koje simbolizuje ono koje su pastiri unijeli u pećinu da bi se zagrijali Josif, Marija i novorođeni Hristos, grije nas sve i okuplja, daje rijedak osjećaj zajedništva i pripadnosti, budi uspomene i podsjeća na sve ono suštinsko što nipošto ne bismo smjeli zaboraviti. Da smo velika, često veoma nesavršena porodica, da smo svi tako različiti, a opet isti, sa sličnim mukama i radostima. I da bi trebalo da se radujemo svakom novom danu i životu, kao što sa dječijim veseljem i nestrpljenjem ja iščekujem i ovaj Božić, zaista najradosniji od svih praznika.
Onakav lijep i jednostavan, kakav je opisan u stihovima vladike Rada, čiji je dio na početku ovog teksta, rimama koje sam među prvim u životu naučila i kojima se uvijek vraćam. I i dalje u sjećanje prizivam đeda, njegovo ognjište i badnjake, i riječi: “Zdravi da ste badnjaci veseljaci! Ja vas hljebom i vinom, a vi nas zdravljem, napretkom i svakom srećom.”
Mir Božiji, Hristos se rodi!
Izvor: Al Jazeera