Nakon što je prošle nedjelje u petominutnoj videosnimci objavljenoj na Facebooku najavio kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske, Miroslav Škoro doživio je neobičnu transformaciju u očima hrvatske javnosti. Popularni pjevač, ponajviše poznat elegičnoj baladi „Ne dirajte mi ravnicu“ koju je napisao u Americi 1989. godine, a koja se nekoliko godina kasnije, tijekom rata u Hrvatskoj prometnula u svojevrsnu domoljubno-prognaničku himnu, iznenada se i takoreći niotkuda pojavio u jednoj predizbornoj anketi kao mogući predsjednički kandidat, da bi na valu u njoj dobivene 10-postotne podrške preko noći postao medijski isfabricirani favorit iz sjene i najopasniji izazivač aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović jer cilja na onaj dio desnog biračkog tijela koji joj je okrenuo leđa smatrajući da je u zadnje vrijeme previše skrenula ulijevo.
‘Jer ja ću se vratiti'… u politiku
No, sve to još je daleko od dovoljnog za pobjedu na predsjedničkim izborima, iako je znakovito da su Škoru po društvenim mrežama već počeli nazivati novim „kraljem Hrvata“ na isti način kako su prije pet godina Kolindu Grabar-Kitarović mnogi zazivali kao novu „kraljicu Hrvata“. Oni koji su Škoru gurnuli ili potaknuli da se sam gurne u kampanju (mada su mu jesenas ugrađena četiri bypassa na srce te mu sugerirano da „malo uspori“) vjerojatno računaju s time da ovaj kao estradna zvijezda, pjevač i zabavljač, može računati na znatno širu publiku od one koja stoji desno od pozornice. U svojstvu pjevača-zabavljača Škoro je sasvim blizu idealnom kandidatu u postpolitičkom ambijentu u kojem je politika postala prezrena zbog – reći će razočarani – karijerista, uhljeba i birokrata koji politiku i političke funkcije zlorabe za privatne i stranačke interese.
S te strane, a znajući za političke uspjehe donekle sličnih zabavljača poput Beppea Grilla u Italiji i novoizabranog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Škoro postaje ozbiljan igrač. No teren takve populističke igre ipak je sklizak pa se – a tu je riječ o onoj transformaciji Škorinog imidža u očima hrvatske javnosti – zadnjih dana forsira priča o njemu kao svojevrsnom „multiparktiku“ kako ga je u nastupu oduševljenja nespretno opisao utjecajni desni kolumnist Tihomir Dujmović.
Osim što je duhovit, elokventan i mladolik, što lijepo pjeva i zasad odmjereno govori (drugim riječima, za gladne PR-ovce s njime nema nekog velikog posla) Škoro je i poduzetnik, znanstvenik, bivši diplomat koji je svojedobno bio konzul u Mađarskoj, a ima i ponešto iskustva u visokoj politici jer je u doba Ive Sanadera bio HDZ-ov zastupnik u Saboru odakle se, kazao je – razočaran, brzo otišao rekavši da se u politiku više ne namjerava vratiti. Ali, kao da je poslušao stih iz refrena svoje najčuvenije pjesme, onaj „ja ću se vratiti“ pa se ipak odlučio kandidirati.
Dovoljno je biti popularan
Kada je i šira javnost saznala ili se prisjetila da Škoro nije samo pjevač i zabavljač ponešto skromnijeg balaševićevskog formata, nego da je i suvlasnik nekoliko tvrtki, da ima diplome dvaju fakulteta i doktorat iz ekonomije te da je odnedavna predavač na jednom novoosnovanom sveučilištu, mnogi su ga krenuli veličati baš mimo njegove estradne uloge, kao dramatično ozbiljnog i kapacitiranog kandidata kakvog u politici već dug nije bilo. Osvjedočio sam se tome ovih dana na vlastite oči i uši u jednoj zagrebačkoj samoposluzi. U redu ispred mene dvoje starijih ljudi, muškarac i žena, iznebuha su započeli razgovor o Škori u koju se uključila i blagajnica.
„Bit će nam Škoro predsjednik. E neka…“, slavodobitno je kazao stariji muškarac. „Ma bolje nek pjeva, nek se drži onoga što zna“, uzvratila je blagajnica. Na to se u blic-diskusiju uključila i starija žena: „Jel niste čuli? Nije on samo pjevač. Ima puno firmi. On vam je i redoviti profesor, tri fakulteta je završio“, dodala je žena napuhujući Škorin CV na temelju površno skupljenih informacija.
„Pa popularan je i zato treba biti predsjednik“, lakonski je zaključio diskusiju onaj gospodin.
Nije dugo trebalo pa da netko na YouTubeu iskopa i snimku petnaestak godina stare epizode humoristične emisije „Večernja škola“ u kojoj Škoro, glumeći, govori kako želi postati predsjednik države. „Ti ćeš biti predsjednik?! Samo nam još to fali“, podrugljivo mu u tom skeču dobacuje Željko Pervan.
Za kojeg će Škoru ljudi glasati?
Obrnemo li na tom primjeru onu Hegelovu da se povijest ponavlja kao farsa, ispada da je farsa, humoristični skeč, prethodila stvarnosti, i to bivajući reprizirana u političkom prime timeu.
Škoro kojeg ljudi iz redova pred blagajnama samoposluga doživljavaju kao pjevača-zabavljača nemajući ništa protiv da i samo takav bude predsjednik države, u svojoj je nastupnoj objavi bio smrtno ozbiljan. U nekoliko točaka iznio je na čemu će inzistirati zahtijevajući ustavne redefinicije nekih poluga vlasti. On, kaže, skupa s narodom želi instituciji predsjednika vratiti ovlasti i moć kakve je u ratno i poratno doba imao Franjo Tuđman, a koje je uz pomoć Račanove vlade ograničio ili demontirao prvi hrvatski postpolitičar, Stipe Mesić, predsjednik koji je vic, doskočicu i boksački gard uveo u hrvatsku politiku na velika vrata.
Škorino nastupno obraćanje nije imalo ništa mangupsko ni estradno u sebi. Mnogi su bili oduševljeni time. Jedni jer imaju novog ideološki prihvatljivog kandidata umjesto Kolinde Grabar Kitarović. Drugi jer u skici Škorinog programa vide nadu za Hrvatsku. Treći, možda i najbrojniji, koji možda i ne razumiju mnogo od onoga što je rekao, ali ga vole kao estradnu zvijezdu. Pitanje je očekuju li oni od njega u kampanji samo pjevača-zabavljača ili i potencijalnog autokrata putinovskog profila. Tko zna, možda će glasati za onog prvoga, a dobiti ovog drugoga?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera