Pinokio u zemlji Bosni

Ipak, na Harijevom crtežu, lutka se smiješi (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pinokija na fotografiji nacrtao je dječak Haris Lindsay, onako, na papirnoj maramici dok je sjedio s mamom u jednom kafeu. Hari, kako ga njegovi zovu od milja, “poznat” je bh. javnosti po njegovim nedavnim putešestvijama kada se iskrao iz kuće, pa uveče, na minus 10 stepeni, nespreman za tako nisku temperaturu, šetao od Alifakovca do zabavnog parka na Trebeviću, potom preko Vraca do Dobrinje.

Onako u stilu sasvim “posebnog” dječaka, toliko talentovanog da djelima napravi ono što mi, obični smrtnici ne razumijemo u odgovarajućem momentu. Maestralno! Ne poznajem Harija lično, samo preko njegovih crteža kojima se divim svaki put kad ih vidim i preko njih ga osjećam, tačno znam šta on misli, šta hoće da kaže. Ne znam zašto i čudim se samoj sebi i toj nevidljivoj niti koja nas povezuje. Kada sam vidjela ovaj crtež, baš sam bila ljuta zbog vijesti kako je u Kantonu Sarajevo započeto sa uvođenjem elektronskih dnevnika i koliko je to bitno za djecu, nastavnike, roditelje. Gle čuda, baš u tom mom nastupu bijesa „iskoči“ ova slika pred moje oči, pa mi srce zastade za trenutak.

Naša i vaša djeca

Pitao bi neko, zašto bi iko na ovom svijetu trebao biti ljut na tehnološko dostignuće i blagodet istog. Pitam i ja sebe samu i tražim odgovor u razumu, u srcu. Višegodišnje frustracije koje proživljavam kao roditelj jednog tako “posebnog” djeteta isplivaše na površinu od jedne tako obične vijesti. Školarcima u Kantonu Sarajevo elektronski dnevnici, tableti, informatička oprema, visoka tehnologija, ali samo ako su u „redovnom školskom sistemu“.

Za Direktora OŠ „Vladislav Skarić“, gdje su privremeno, po riječima Ministra Kazazovića, kao prelazno rješenje smještena djeca iz rane intervencije NVO EDUS, i djeca i roditelji u toj školi se dijele na „našu“ i „vašu“ pa za „vašu“ – „onu tamo“ valjda, nema ništa – nepoželjni su tu. Za njih nema ni učionica, ni osoblja, ni sredstava, ni prilagođenih materijala, udžbenika, komunikatora, asistenata, ničega da im olakša učenje i integraciju. Ima – ako će to uraditi sam roditelj ili „neko tamo“. Neko drugi treba vući taj teret, moliti, klečati, objašnjavati, vući za rukav.

Nije mi jasno zna li direktor da je škola javna institucija i da bi trebala pripadati svakom djetetu podjednako. Zato što je podoban, a ne sposoban, direktoru nikad nije palo na pamet da iskoristi blagodeti onoga što je pod krovom „njegove“ škole, da dodatno obrazuje svoje nastavno osoblje, da uključi dječicu u druženje i učenje sa mališanima koji imaju poteškoće u razvoju, da ih nauči nečemu. Ne, direktoru nikada nije palo na pamet da je svako dijete – dijete, prije svega, i da treba ljubav, pažnju, podršku.

Ima i za „specijalne institucije“, koje godinama imaju višemilionske budžete, ali su zastarjele i programima i edukacijom osoblja, a upitno je šta sem samog budžeta istinski ima za djecu u njima. Znam majku čija djevojčica ide u školu u jednu takvu instituciju, dva dana po tri sata. Tako joj je odredila Komisija za kategorizaciju, koja je, kakvog li besmisla, sasvim suprotna Zakonu o inkluziji, Zakonu o zabrani diskriminacije, te svim međunarodnim konvencijama o pravima djeteta, a kojih je BiH potpisnica!

Ima, dakle, sve i svašta, samo za našu „nesistemsku“ djecu nema ništa. Molili smo mi roditelji, čija djeca pohađaju EDUS-ove programe, ministra obrazovanja Kantona Sarajevo, Elvira Kazazovića, da učini nešto, pisali prijedloge, projekte, objašnjavali, nudili rješenja, pitali, tražili, ali sem pustih obećanja i pokoju sitnicu, nije ponuđeno ništa konkretno. Nema sredstava, nema načina, nije u skladu sa postojećim propisima i bla, bla… Uvijek isto. Nema! Čekajte, možda će, imamo plan, mislili smo, dogovarali smo… i tako unedogled.

Djetinjstva prolaze

Kad sam pročitala tu famoznu vijest koja me je bacila u ljutnju, zaključih – ima, ali ih nije briga. Takvima naša djeca nisu dovoljno vrijedna da se u njih nešto investira, možda misle da djetinjstvo traje beskonačno, ne znaju ništa o tome koliko je zapravo važan svaki dan i da je za ovu djecu najvažnija borba u njihovom ranom djetinjstvu. Ne, ne osjećaju oni ničiji crtež, nikakvu sliku ili riječ koja se nudi.

Mislim – možda ministar ne zna kako, a onda samu sebe ispravim – ali, ministar se mogao bar raspitati. Nazvati možda nekog kolegu ministra u Evropskoj uniji, otići na neku međunarodnu konferenciju gdje se njegove kolege obrazuju o ovom problemu, povezati svoje osoblje sa stručnjacima koji o tome nešto znaju, razmijeniti iskustvo, naučiti. Pozvati relevantne organizacije, povezati ljude da djeluju u nabavci sredstava, bilo šta. A od njega ništa, ama baš ništa! Na kakva službena putovanja on troši budžetska sredstva ne znam, ali još nisam čula da je makar i pokušao bilo šta slično uraditi, (istinski pažljivo i gledam i slušam, pratim sve što radi). Halalili bi mu mi svaki fening, ma sakupili bi mu sami ako se toliko nema, sto čuda i onako pravimo i izmišljamo sami, sistem nam ne pomaže, naprotiv – ponižava i nipodaštava vrijednost naše djece.

 „Ali znate, do sada nije bilo…“ – rečenica je zbog koje gubimo razum, logiku, ne vidimo šumu od drveta i stojimo u mjestu. Godinama tako, a djetinjstva nestaju i prolaze. Ovako, tačno ovako kako stoji na Harijevom crtežu, izgleda odnos našeg bosanskohercegovačkog društva prema djeci sa poteškoćama, osobama sa invaliditetom, i svima koji nisu „po mjeri“ onih koji konce vuku. A slika govori više od hiljadu riječi. Ovaj crtež pogađa u samu srž tog odnosa. Ipak, pogledajte dobro – lutka se smiješi. Svi znamo priču o Pinokiju – jednog dana oživi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera