Oglasi

Picigin, baš kao i Hajduk - živi vječno

Hrvatsko Ministarstvo kulture picigin je konačno i definitivno proglasilo 'nematerijalnom kulturnom baštinom'.
Jubilarno deseto 'Prvenstvo svita u piciginu' idućeg ljeta svi skupa dočekat će kao spomenik kultureIlija Veselica

Piše: Damir Petranović

Negdje koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je pohodio Michael Palin, najpoznatiji kao bivši član legendarnog Letećeg cirkusa Montyja Phytona, pa je neko vrijeme proveo i u Splitu. Na Bačvicama, naravno, razvikana i tjelesima pretrpana plaža u srcu grada bila je nezaobilazna turistička stanica onda, kao što je i danas.

I sjedi tako Palin na pijesku i sa zanimanjem promatra ozbiljne muškarce kako se samoubilački razbacuju po plićaku, izvode piruete i lupinge, psuju k'o kočijaši i straše poštene kupače koji se nađu na udaljenosti manjoj od 10 metara.

Dok oni naganjaju gotovo nevidljivu oguljenu tenisku lopticu Palin sjedi, duboko mozga, a onda ispali: "Promatrajući picigin u punom zamahu, postaje mi jasnije zašto je Jugoslavija bila prva zemlja izvan engleskog govornog područja koja je otkupila prava na prikazivanje Letećeg cirkusa Montyja Phytona."

Kako bi to rekao legendarni Ćićo Senjanović, pokojni ambasador Bačvica i ovlašteni splićanolog: 'Ko ne zna šta je picigin i ne razlikuje ga od hrkljuša, nema mu smisla tumačiti ništa.'

Od kompetentne usporedbe "najsplitskije igre" i odnedavno jedinog službeno priznatog hrvatskog sporta s pomaknutom britanskom televizijskom serijom bolje reklame valjda nije moglo biti.

Iako čovjek, k'o pravi Englez, možda i nije baš skroz shvatio o čemu se tu uopće radi ili kako bi to rekao legendarni Ćićo Senjanović, pokojni ambasador Bačvica i ovlašteni splićanolog: 'Ko ne zna šta je picigin i ne razlikuje ga od hrkljuša, nema mu smisla tumačiti ništa. A 'ko zna šta je bonaca, deveti misec, plićak, bacanje, smijeh i zafrkancija - za objašnjavanjem nema potrebe.' Lijepo je parafrazirao onu da pametnome ne treba, glupome ne pomaže.

Prilozi s kraja dnevnika

Uglavnom svi znate za picigin. Ako nikako, onda preko onih stereotipnih i već pomalo iritantnih priloga na kraju televizijskog dnevnika, kad se reporteri uživo javljaju sa splitske plaže i uvijek sa istom dozom čuđenja izvještavaju naciju da se Splićani - ma zamislite to! - kupaju i igraju u moru. Onda obično slijedi red izjava samih piciginaša, kojima se uvijek postavlja isto pitanje: "Kako to da igrate po ovakvoj vrućini? Kako to da igrate po ovakvoj hladnoći? Kako to da igrate usred ljeta? Kako to da igrate na novogodišnje/ uskršnje/ prazničko jutro?"

Jadnim ljudima vidno je neugodno, pa pristojno promrmljaju nešto o lijepoj klimi i idealnim uvjetima za igru, o osobnom guštu i gradskoj tradiciji, a onda natrag u plićak, dok Splićanima, eto, predstoji još jedna runda nacionalne zafrkancije da su lijene niškoristi, koje po cijele dane ispijaju kave, pričaju o nogometu i igraju picigin. Hvala nebesima na Željku Kerumu: u njegove četiri godine barem se malo promijenio film, pa smo za promjenu slušali o divljem, neotesanom i gotovo maloumnom gradu, koji samo što se ne uruši sam od sebe.


[Photo: Ilija Veselica]

Važno je da se priča.

Ali sve to, ljudi moji, nedavno se stubokom promijenilo kada je s važne adrese Ministarstva kulture Republike Hrvatske stigla obavijest da je picigin konačno i definitivno proglašen "nematerijalnom kulturnom baštinom". Od sada nikakvih prigovora nema, ne ljenčarimo vječno na Bačvicama, nego brižno njegujemo zaštićene nacionalne spomenike!

Nematerijalna kulturna baština

Vijest o novom hrvatskom narodnom dobru možda zvuči bizarno, ali u osnovi je potpuno razumna i zdravologička: picigin se na Bačvicama prakticira okruglih 90 godina, još otkako su splitski studenti iz Praga donijeli naramak lopti i razbacali ih po gradu, da bi one izrodile najslavniji klub na ovim prostorima - Hajduk, naravno - i tri nekadašnja vaterpolska giganta.

Jedna je lopta, eto, zaostala na Bačvicama i služila najprije vaterpolu, pa vaterpolu na suhome, pa glavometu, da bi se malo-pomalo smanjivala, sve dok se nije gotovo potpuno uvukla u sebe i zaustavila na promjeru od otprilike sedam centimetara. Kako tehnologija u svakom sportu vremenom napreduje, tako je i osnovno piciginsko sredstvo godinama nešto evoluiralo - iako se baš i ne može kazati da se radi o kvantnom skoku. Najbolji dosad otkriveni recept za prikladan balun za picigin jest pažljivo oguljena i pomno izbrušena teniska loptica. Šta će ti više?

Pravi igrači znaju da se u piciginu traže oni momenti uzvišenosti, kada se u jednoj maloj točki spoje tehnička savršenost i umjetnička ljepota.

I inače, dosta je simbolike u tom splitskom narodnom, do bola egalitarnom sportu: pisanih pravila nema, ali opet su svima kristalno jasna. Pored kvalitetnog baluna ništa drugo nije ni potrebno, osim eventualno šugaman - ručnik, naravno - da bi se izbjegla potencijalna naknadna upala pluća. Obično igra petero igrača logično raspoređenih na međusobnoj udaljenosti od po prilici šest metara - taman dovoljno da ovaj prvi do tebe sve čuje, a onaj na dijagonali ne shvati da je predmet zezancije nakon promašenog idealnog dodavanja. I tako kreće partija.


[Photo: Ilija Veselica]

Djeluje k'o dječja igra, no tako definitivno nije: pravi igrači znaju da se u piciginu traže oni momenti uzvišenosti, kada se u jednoj maloj točki spoje tehnička savršenost i umjetnička ljepota. Važno je dostići naizgled neuhvatljivo, zadržati balun u zraku i istovremeno pružiti atraktivan prizor ateriranja u more dubine najviše dvadesetak centimetara. Jer, o da - originalni picigin moguć je jedino u laboratorijskim uvjetima splitskih Bačvica i to na jednom njihovom malom dijelu na zapadnom rubu pješčane plaže.

Krivotvorine picigina

Ima picigina i drugdje, naravno. Navodno se igra proširila sve do Malte i Portugala, no treba biti oprezan, jer se u puno slučajeva radi o najobičnijim krivotvorinama dostojnim lažnjaka iz onih ilegalnih malezijskih ili vijetnamskih tvornica. Pogledajte, recimo, samo Zagrepčane na ljetovanju u Dalmaciji: oni će piciginom prozvati i nespretno lupanje po napuhanom plastičnom balonu dok stoje u moru koje im doseže struk.

Znali su piciginaši svojedobno iz svog kuta Bačvica tjerati neobaviještene kupače. Stvar je koji put došla gotovo do incidenta, da bi se kasnije, ipak, pomirili sa sudbinom.

Piciginaši su bili na Bačvicama i u doba legendarnog splitskog leda u zimu 2012. godine, kada je cijeli grad bio zaleđen puna dva tjedna.

U ljetnim mjesecima okupljaju se ranom zorom ili kada već debelo padne mrak (da, na plaži su čak instalirani reflektori!), dok u ostalim dijelovima godine - kada turisti-predatori konačno iščeznu iz Splita - sastanke zakazuju točno u podne. Petkom i svetkom, oni su tu.

Dobro, ne baš u momentima kada sa neba padaju sjekire, jer, ipak, radi se o relativno razumnim ljudima, ali naberu oni kakvih 250 dana godišnje. Bili su na Bačvicama i u doba legendarnog splitskog leda u zimu 2012. godine, kada je cijeli grad bio zaleđen puna dva tjedna i kada se preko tisuću građana doslovce polomilo uz cerek Željka Keruma i Nevenke Bečić kao pozadinsku zvučnu kulisu. Odradili su simbolično svoju uobičajenu partiju i, pogađate, opet završili u zadnjim minutama Dnevnika.


[Photo: Ilija Veselica]

'Prvenstvo svita u piciginu'

I došlo je tako doba da Hrvatska pristupi Europskoj uniji, a zna se da ondje sve mora biti složeno kao po špagu. Netko je iskopao čak i pravilo da se na uređenim kupalištima ili plažama u civiliziranoj Europi zabranjuju svi sportovi u kojima se koristi lopta, što je opasno zaprijetilo krahom duge splitske tradicije. Ne budi im lijeno, Splićani su najprije izmuzli 24.000 eura iz pretpristupnih fondova (!) i onda odradili svu proceduru kako bi službeno registrirali svoje blago. I uspjeli su! Jubilarno deseto "Prvenstvo svita u piciginu" - sasvim ozbiljno natjecanje, vjerujte -  idućeg ljeta svi skupa dočekat će kao spomenik kulture. Eto što nam je donijela ta Europa.

A opet, zašto ne? Zar je picigin manje vrijedan od "pripreme kolača rudarska greblica", "jurjevskih običaja Turopolja", "bednjanskog govora", "umijeća šaranja tikvica na području Slavonije" ili raznih užarskih, krznarskih ili opančarskih obrta, koji, također, uživaju zaštitu Ministarstva kulture na svjetskoj razini?

Ne, naravno: razlog zašto ste ovaj tekst uopće pročitali do kraja jest činjenica da je ama baš sve što se dogodi u Splitu, od gradonačelnika koji je u stanju devastirati grad poput prirodne katastrofe i navijača koji usred noći doslovce zapale nebo čestitajući rođendan jednom nogometnom klubu, pa sve do grupe odraslih ljudi koji se iz svog gušta k'o blesavi bacaju u plićak u potjeri za malom gumenom lopticom - jednostavno i neobjašnjivo, gotovo magično privlačno...

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.