Pekarova priča: Znate, ja sam bio snajperista u Bosni

Nakon prošlogodišnje oslobađajuće presude Haškog tribunala Vojislavu Šešelju i u Vojvodini poruka je jasna: pripadnicima nacionalnih zajednica da budu oprezni i žive ponovo u strahu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Trudim se da o politici nikad ne pričam sa nepoznatim osobama i na javnim mestima. Odnosno gotovo nikad, ali ipak se desi da…

Tog dana nebo nad Novim Sadom bilo je olovno, a iz oblaka je, kao iz kofe, pljuštala hladna kiša. U pekaru u komšiluku ušao sam sa otvorenim kišobranom, kako bih ispod njega sakrio svaki korak. #ono-kad-si-mokar-od-djonova-do-kolena 

U smeni je radio komšija pekar, koji uz lepe reči pozdrava i veoma prijatno pitanje “Kako ste?” svaki put pokušava da započne neki razgovor o dnevnopolitičkim zbivanjima.

Počeo je to da radi otkad me jednom video da učestvujem u nekoj TV emisiji o bivšoj Jugoslaviji ili SSSR-u…

“Pa šta Vi mislite, komšija, da li je to sa Ukrajinom opasno? Da li će Srbija da uvede sankcije Rusiji?” i tako dalje.

Na pekarevoj udici

Njegova pitanja uopšte nisu bila banalna, ponekad dovoljno zavodljiva da me više puta umalo nisu navukla na onu staru zamku pijačnih razgovora, u kojima je glasniji sagovornik uvek u pravu, te onom drugom “objašnjava” suštinu geopolitike, istorije i sve nijanse političkog forkastinga.

“Pa, komšija”, samo što sam stavio hleb u kesu upitao je, “da li će Amerikanci braniti Ukrajinu?” I umesto da se, kao svaki put, ljubazno osmehnem, dignem obrve i kažem nešto nekreativno otrcano kratko, poput “Ko to zna? Živi bili, pa videli” i “Hvala, doviđenja, komšija”, u jednom trenutku dok sam pokušavao da oslobodim zaglavljenu ručku na kišobranu, krenem u izlaganje: “Pa, znate, prema tvrdnjama…”

I shvatio sam u tom trenutku da sam se “upecao” i našao na njegovom terenu, te da će sada, kada sam ga priznao kao dostojnog sagovornika, on sve to lepo meni “objasniti”.

Međutim, njegova priča otišla je u sasvim drugom pravcu: “Znate, komšija, ja sam u Bosni bio snajperista…” 

Sakriveni u birokratiji

Iskreno, ne znam šta mi je sve komšija pekar tada ispričao, jer mi je u onoj pozi razglavljivanja kišobrana u glavi odzvanjao samo onaj deo rečenice “Ja sam u Bosni bio snajperista…” Dovoljno.

Iako razgovoru u redovima za šalter ili ispred tezge ne pridajem veliki značaj, ipak sam u susednoj pekari prestao da pazarim. Kupovao sam mnogo dalje, čak i hleb mnogo goreg kvaliteta. U pitanju je ipak bio neki moralni princip.

Mnogo sam razmišljao: zašto mi je pekar sve ovo ispričao?

Od Slavenke Drakulić mnogo smo saznali o onima “što ni mrava ne bi zgazili”, kakvi su kada dobiju vlast i oružje. A šta je sa onima što su danas bez oružja i vlasti, ali svesno gordi na nekad “zgažene mravinjake”? Zašto su o tome počeli pričati sada. Savest? A ne, to nikako nije…

Koliko je takvih u Srbiji? Na prostoru bivše Jugoslavije?

Kako mi je jednom u novinarskom razgovoru rekla portparolka Haškog tribunala Florens Artman, “Međunarodni sud neće biti u mogućnosti da sudi svim osumnjičenim za ratne zločine iz devedesetih, te će se time u svakoj republici baviti domaći sudovi”. Logično.

Retoričko je pitanje koliko je Tribunal doprineo pomirenju u regionu. Pojedine presude Haškog suda potpuno su kontroverzne, a u bivšim zaraćenim republikama na vlasti su iste političke opcije, pa često i političari učenici onih koji su bili optuženi i osuđeni za najteže ratne zločine.

Oni i njihovi tabloidi danas plaše ratom narod u regionu.

Zločinci – oni “sitniji”, nepoznati, izgubljeni ili sakriveni u silnoj birokratiji – mogu biti među nama. Svi oni koji su tada držali oružje danas su uveliko pregazili svoju 44-tu. Većina u punoj životnoj snazi sa porodicama, neki čuvaju i unuke. To mogu biti naše komšije, prodavci na pijaci, majstori, vodoinstalateri, taksisti, pijanci iz susednih kafana. Pekari.

Kako da znamo da li su “mrava zgazili”? Nikako, dok to oni sami ne kažu.

Poruka manjinama

U stvari, možda je pekar o svemu što je pričao lagao. Možda je samo hteo da vidi moju reakciju. Da se pozabavi, ili da me tek onako zaplaši (“On će meni, strani nezavisni ekspert”).

Jer, nakon prošlogodišnje oslobađajuće presude Haškog tribunala Vojislavu Šešelju za zločine, između ostalog, i u Vojvodini poruka je jasna: pripadnicima nacionalnih zajednica da budu oprezni i žive ponovo u strahu, a srpskim radikalima i nacionalistima – da zločini mogu da prođu bez kazne i da, u nekim novim okolnostima, slobodno može da ih se ponovi.

I ovo je jasan signal za vukove.

Upravo iz tih razloga na ulazna vrata ne kačim tablicu sa svojim prezimenom. Ne želim da razmišljam da li je neočekivano zvono greška, šala ili neko svoj bes istresa na “manjince”.

Mnogi misle, javno govore, pa čak i pevaju o tome da je “posle Kosova nova govedina – Crna Gora i Vojvodina…” Kosovo i Crna Gora su otišli, a desničari iz bratskog ruskog naroda ohrabruju sve ekstremne elemente u srpskom društvu da još ništa nije gotovo, da ne priznaju zločin kao vlastiti poraz i ne prihvate nikakvu odgovornost.

Da su SAD i EU u krizi i da će se o granicama tek raspravljati. Posebno o onima na Drini i Ibru.

I u takvim okolnostima uvek se bude razni “pekari” – zelenu za belu uniformu menjaju, prilagođavaju ćud, njuše okolinu i spremaju se da im brat postane rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera