Piše: Moath al-Alwi
Deseti mart 2014. – Pišem ovo pismo, kao što sam napisao i prethodno, između napada povraćanja i oštrih bolova u stomaku uzrokovanih jutrošnjim prisilnim hranjenjem. Čitajući novinske članke možete pomisliti da smo prestali štrajkovati. Možda biste mogli pomisliti i to da su naši protesti okončani Vladinim ustupcima. Mi jesmo zatvoreni unutar zidova Guantanama, ali nećemo biti ušutkani.
Pišem ovo pismo da vam kažem da se još ne predajemo. Nećemo prestati dok ne vratimo dostojanstvo u ovom mjestu i dok nam ne bude dozvoljeno da se vratimo kući svojim porodicama.
Uz blagoslov predsjednika Baracka Obame, pukovnik Bogdan, upravnik u Guantanamu, uveo je ponižavajuću praksu pretraživanja slabina, posebno kada idemo da obavimo telefonski poziv ili se sastajemo s advokatom. Ukinuo nam je liječenje i zaplijenio pravne dokumente i Kur'ane.
Vezivanje i prisilno hranjenje
Citirali su pukovnika kako je rekao da zna kako da nas disciplinuje, jer ima djecu kući. Mi nismo njegova djeca, a ovo sasvim sigurno nije naš dom. Mi smo odrasli muškarci s porodicama koje više ne znaju kako izgledamo.
Ovdje mirni štrajk glađu automatski zatvoreniku donosi „disciplinski status“, što uključuje podvrgavanje raznim vrstama kazne. Da bi ga odvratili od štrajka, zatvorenika prebacuju u samicu, gdje ga prisilno hrane.
Iz razloga što sam odlučio mirno protestovati protiv mog zatvaranja, posebni madrac i anatomski jastuci koji su mi propisani zbog hroničnog bola u leđima, moje donje rublje, električni brijač, pa čak i sapun i četkica za zube – sve je zaplijenjeno.
I mene vežu i prisilno hrane svaki dan po sat vremena. Za vrijeme hranjenja, konstatno povraćam otopinu kojom me hrane u krilo. Dok me vraćaju u ćeliju ne mogu se suzdržati, pa povraćam i po čuvarima koji me nose.
Stavili su mi masku od pleksiglasa na lice da zaštite svoju odjeću od moje povraćotine. Stegnu masku i pritisnu je, gurajući je meni na lice. Uvijek se gotovo ugušim, jer povraćam pod maskom i ne mogu da dišem.
Dok se borim za zrak, čuvari me ismijavaju, glasno se smijući. Često me polegnu na stomak u ćeliji i pritisnu mi leđa svom snagom, čime izbacuju ostatke otopine kojom su me prisilno hranili prethodni put.
Najmršaviji čuvar ima najmanje 86 kilograma, a ja imam svega 45 kilograma; čudo je što me već nisu polomili.
Osim zatvorenika koji su sa mnom, niko ne može uistinu razumjeti koliko mi patimo. Pukovnik neće dozvoliti pristup medijima u Guantanamo, tvrdeći da štiti našu privatnost.
Nijedan zatvorenik ne želi da mu se privatnost čuva od medija.
Pukovnik se pribojava da će sva svakodnevna brutalnost izaći na vidjelo ukoliko mediji dođu i sastanu se sa zatvorenicima. Nadam se da će ovo pismo poslužiti toj svrsi.
‘Nećemo šutjeti’
Dvadeset i jedan zatvorenik trenutno štrajkuje glađu. Ja sam jedan od šesnaest zatvorenika koje podvrgavaju prisilnom hranjenju.
Vlada ne želi da američki narod zna da još štrajkujemo. Pokušavaju nas obeshrabriti samicama i brutalnim postupanjem, ali mi nećemo prestati protestovati.
Nećemo šutjeti. Ne mogu nas sakriti odbijanjem da izvijeste javnost o broju štrajkača. Odbijanje hrane je jedini mirni vid protesta koji imamo na raspolaganju. To je jedini način zahtijevanja pažnje od američke Vlade i Amerikanaca prema kojima ima obavezu.
Pukovnik Bogdan je objasnio način na koji postupaju prema nama, rekavši da smo u ratu. Međutim, prošlo je 12 godina i ovo nije rat. Mi smo nenaoružani zatvorenici. Pitam američki narod gdje je sloboda koju SAD propagira?
Da li odobravate ovo što nam vaša Vlada radi? Znam da vlade ne predstavljaju uvijek glasove svojih ljudi i molim se da Amerikanci ovo ne žele. I još više – nadam se da će učiniti nešto da ovo zaustave.
Izvor: Al Jazeera