Oglasi

Ovo, zaista, jeste Zemlja za nas

'Zemlja za nas' pomaže da razumijemo kako je Balkan mjesto na kojem je potreban planinski masiv živaca, rijeka rada, brdo strpljenja i cijela šuma mira da bi uživali na njemu.
Da bi uživali na Balkanu potreban je planinski masiv živaca i brdo strpljenjaUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Stefan Pejović

Ja sam jedan od onih koji su htjeli otići. Ostaviti prijatelje, rodbinu, drugove, kumove.

Napustiti sve. Zašto?

Ako bih danas tražio odgovor na to pitanje, ne bih ga znao. Ako bih se vratio par godina unatrag - kada je ta odluka bila izvodljiva, aktuelna i realna - onda bih vam rekao da mi je, poput većine drugih, smetala generalna situacija u zemlji, neuređenost, siromaštvo i sve ostalo što - a da je drugačije bilo bi nenormalno - smeta čestitim i poštenim ljudima u ovoj zemlji.

Usudio bih se čak reći da je barem jedan od dva u Bosni i Hercegovini razmišljao da sve "nabije nogom" i ode u neku, hajdemo za ovu priliku reći, napredniju zemlju, odnosno državu u kojoj sistem radi.

Međutim...

Što zbog tehničkih, što zbog, ne shvatite pogrešno, nebeskih razloga, a dijelom i zbog neke neuobičajene i za mene upečatljive instant-spoznaje tih prelijepih proljetnih dana, kada su se stvari "lomile", ostao sam, ili ostali smo. I nisam požalio. I nismo požalili.

Dio razloga koji su uticali na to da, ipak, svoju i budućnost svog djeteta planiram(o) ovdje dijelom su izlistani, prikazani i objašnjeni u dokumentarcu koji sam imao privilegiju gledati prije vas koji ovo čitate - dakle, dok je još bio u fazi stvaranja, zatim finaliziranja, pa, na koncu, konačne verzije spremne za emitovanje na Al Jazeeri.

Zove se „Zemlja za nas“.

Čudna je ironija života, sudbina, karma, kako god to ko zvao. EKV slušam, mogu reći konstantno, nekad od 1999. godine. Nakon što se cijeli krug zatvorio, ovaj je film, pa i njegov naziv, nekako došao kao katanac na vrata tog kruga - baš poput onih koje mladi parovi zaključavaju po mostovima, na taj način želeći da sačuvaju svoju ljubav vječno. Dosad sam napisao na desetine blogova o šumama i gorama, rijekama i izvorima naše zemlje, odajući prirodi i njenom Stvoritelju počast i zahvalnost što sam tu gdje jesam. I uvijek bih se fokusirao na ljepote koje nas okružuju, često, nepravedno, zapostavljajući ljude koje je ta ista priroda oblikovala i koji su ponikli, stasali, odrasli i ostarjeli sa njom.

Sazrijevajući i provodeći, pogotovo u zadnje vrijeme, više riječi i više koraka sa našim ljudima, polako sam počeo shvatati da su i oni, poput prirode, lijepi kada ih se „otvori“, kada se ode na onu stranu te ljudske planine koja nije dostupna svima, koja je za one koji imaju nagon, želju i potrebu da hodaju sa druge strane brda, do kamenjara, pustih livada i potoka.

Jedan od gore opisanih je i Zaim, osobenjak kojeg ćete moći vidjeti u „Zemlji za nas“ i čovjek kojeg sam upoznao na planinarskoj turi Zelengorom, prije ravno dvije godine. Na prvi pogled, sudeći po koricama, odnosno pukoj vanjštini naših ljudi, čovjek bi mrtav-ladan rekao da je to tvrdo i hladno biće. Ali iskustvo me naučilo da upravo ispod te „hrastove kore“ leži bistra rijeka, da se uzdiže visoki planinski vrh i da raste gusta bukova šuma.

Da se vrati u balans

Vratiću se, nakratko, na „uređene države“; ako život posmatramo kao jednu granu drveta, koja mora balansirati na vrhu druge grane da bi bila živa, da ne bi pala, onda je jasno da i na jednom i na drugom kraju te balansirajuće grane moramo imati istu količinu nečega. Ako je na jednom kraju, recimo, previše nevolje, jada, bijede, nesreće, siromaštva, onda nam Priroda na drugi kraj stavlja veselje, širokogrudnost, hrabrost, odlučnost, bogatstvo osjećaja, te snagu da istrpimo onaj prvi kraj, da ga vratimo u balans. No, oba kraja grane su puna, vrve, nema djelića prostora ili listića koji nije ispunjen. A takva je grana, takvo je stablo rijetko u šumi i lako ga je prepoznati. Djeca kažu da u takvim stablima žive vilenjaci i patuljci.

U uređenim zemljama nema opisanih ekstrema; nema previše na jednom, a samim tim ni na drugom kraju. Balans se postiže baš zahvaljujući tome što ti ekstremi ne postoje, dakle samim balansom onakvim kakav on jeste. No, grane su puste, gole, trupci su jednoliki, nema patuljaka, ni vila.

Gledajući „Zemlju za nas“, slušajući priče i iskustva, uživajući u kadrovima zemlje za koju, u prvi mah, ne možete vjerovati da je ista ova po kojoj hodimo, te upijajući vedre, otrežnjujuće, ospokojavajuće, ali i poruke koje nam gotovo naređuju da moramo raditi i smiriti se, sjetio sam se riječi Nikole Tesle, koji je rekao kako je, citiram, „čovjek rođen da radi, da trpi i da se bori i ko tako ne čini, mora propasti“.

Mora propasti

Da je ovu rečenicu rekao neki kafanski filozof ili neki od onih što ispred granapa, uz načeto pivo, poznaju sve tajne svijeta, od Adama do danas, sigurno bih prešao preko nje.

 

 

No, ta je Teslina poruka univerzalna, humana i humanistička, ali je i poziv na akciju, na rad i na djelovanje. Poziv je koji su čuli i Zaim i Nebojša i Marko Antonio i Tamara i svi ostali koji su se „prihvatili lopate“ i počeli stvarati bolje sutra, umjesto što čekaju da ta budućnost padne s neba na sto prepun cigareta, kafe i mobitela plaćenih parama roditelja i djedova i baka, deda i nana.

„Zemlja za nas“ otrijezniće i motivisati svakoga od vas; i ne samo to - pomoći će vam da shvatite gdje živite i kako, ipak, kod komšije nije zelenija trava. A pomoći će vam i da razumijete da ova zemlja, pa i Balkan, jesu mjesta na kojima je potreban planinski masiv živaca, rijeka rada, brdo strpljenja i cijela šuma mira - da bi zaista uživali u njima.

Utorak, 25. 10. u 17:05 h, Al Jazeera Balkans, „Zemlja za nas“. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.