Ovdje ti prijete smrću jer si čovjek!

Zbog teksta objavljenog na Al Jazeeri, Bursaću prijete smrću. (Al Jazeera)

U zemlji u kojoj postoje tri grada koja su, vješto, u godinama mira u kojim sve miriše na rat, političke sile pretvorile u centre svoga djelovanja i mišljenja, pa se sve, u toj istoj zemlji, sabilo u Sarajevo, Mostar i Banja Luku. U zemlji u kojoj postoje tri konstitutivna naroda, tri mišljenja, tri jezika, tri istine, tri laži, ipak postoje ljudi koji odbijaju da svoje razmišljanje stisnu u jednu od ove tri ponuđene opcije. Postoje ljudi koji ne prihvataju ove nametnute okvire. Postoje ljudi koji odbijanju fašizam kao opciju,  postoje ljudi koji su ljudi.

Ja bih mogla reći da nemam baš ništa zajedničko sa Draganom Bursaćem. On živi u Banja Luci, a ja u Sarajevu. On je rat proveo na onoj, a ja na ovoj strani. On je bio mladić kada je izgubio oca utrpanog u nekakav kamion koji ga je odveo… Moj otac je preživio rat. Možda nam se negdje u nekom danu poklope traume koje nosimo iz tog vremana, možda… On je obrazovaniji od mene. On piše sjajne tekstove koje čitam bez daha.

Istina koja se ne uklapa

Zbog teksta objavljenog na Al Jazeeri Balkans, Draganu prijete smrću. Zašto, zato što je napisao istinu koja se ne uklapa u ponuđene  tri istine ove zemlje?  Zato što je zaurlao koliko je pogrešno, koliko ljudski poražavajuće da njegova, da moja Banja Luka, slavi one zbog kojih drugi plaču i čija se bol ne može izmjeriti. Zar je pogrešno što se boji da će jedan grad ostati u tišini, bez reakcije? Zar je danas toliko pogrešno biti antifašista? Zar je danas toliko  pogrešno biti čovjek? Zar je toliko pogrešno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti? U ovoj zemlji sa tri grada, sve fašističke poruke su postale normalne, na njih skoro da i ne reagujemo, a  fašizam prihvatamo kao sasvim normalan oblik  življenja. U ovoj zemlji u kojoj je krajnje vrijeme da kažemo –smrt fašizmu, drugi su rekli – smrt Draganu. Ponoviću nešto što već zvuči patetično izlizano, ali mi smo zbog toga krivi, jer šutimo.

„Ako treba da ćutimo, neko to bude minut ćutnje za žrtve srebreničkog genocida i neka taj, baš taj minut zapara uši neofašizma“, napisao je Bursać.

Ako ostanemo nijemi nad činjenicom da zbog slobode mišljenja jednom čovjeku prijete smrću, tada smo izabrali da stojimo ispred sopstvenih raka u koje će spustiti nijeme pokušaje otpora fašizmu, a da ironija bude veća, bićemo zakopani istom tom teškom zemljom od koje smo odustali.

Teško naći razlog za neodustajanje

Sve manje, u posljednje vrijeme, pronalazim razloge kojim bih opravdala svoju ideju da ne treba odustajati, da treba govoriti, da treba pokazati da postoje, da žive, da dišu u ovoj zemlji ljudi.., i tu nadu pored mnogih drugih, mada rijetkih, ali meni dovoljnih za nadu, meni su davali baš tekstovi Dragana Bursaća.

Dragana sam samo jednom vidjela u Sarajevu. Bilo mi je čak neprijatno i da mu priđem. Ponekad razmijenimo poneku poruku. O njemu znam onoliko koliko svojim tekstovima i Facebook statusima dopusti da saznamo. Možda o njemu ne znam dovoljno, ali znam da ne mogu ostati nijema, ne želim ostati nijema naspram činjenice da mu prijete smrću.

Ne želim ostati u tišini naspram činjenice da ti u ovoj zemlji, ako misliš svojom glavom, ako odbijaš sveto trojstvo istine, tada ti prijete, ni manje ni više, nego smrću!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera