Piše: Zvonimir Nikolić
Kad provedeš nekoliko dana gledajući poplave na TV-u…čitajući apele na Facebooku, počnu se miješati osjećaji. Od sažaljenja prema nastradalima, do tuge zbog količine nesretnih ljudi, od nemoći da nešto učiniš, pa do srdžbe i bijesa prema onima koji su trebali na vrijeme reagovati. A nisu.
Ako smo prije dvadeset godina imali rat u njegovom najgorem i najsurovijem obliku, to je valjda trebalo značiti da nas više ništa loše ne može zadestiti. Jer kud ćeš gore od rata. Još kad udari brat na brata?
Sjećam se da su nekada bile paljene sirene svakog prvog u mjesecu i to tačno u podne. Radi provjere sirena. I vjerovatno radi održavanja svijesti ljudi da se uvijek može dogoditi nešto nepredviđeno. A kod nas je valjda, prestankom rata, prestala i mogućnost da nam se nešto loše dogodi. Prestale su i sirene. Dovoljno je bilo loše to što pola države nema posla, to što fabrike zjape prazne, to što svaki dan neko štrajkuje ili to što oni koji imaju sreću da rade, mjesecima nisu primili platu.
Na prirodu smo valjda i zaboravili misleći da smo jedni drugima najveći neprijatelji i da nas ništa ne može više zaviti u crno od onog drugog, drugačijeg, od onog koji posjećuje druge bogomolje, drugačije običaje ima.
Za ime spasitelja ne pitam
A onda se dogodila priroda. Priroda koja nam je svima na veoma jednostavan način pokazala da smo ljudi. Da možemo zajedno. Da oni ljudi u Doboju nisu imali ništa protiv toga što ih spašavaju momci velikog srca iz Bihaća. Da onim ljudima u Brčkom ne smetaju momci iz Mostara ili Konjica. Da onim nesretnim ljudima u Maglaju, Zavidovićima, Bijeljini, Odžaku nije bitno ko pomaže. Bitno je pomoći, a kako se zove spasitelj, niko nije pitao. I onda vječito pitanje, zar nam je trebalo zlo da shvatimo da nam je komšija bliži od brata? Zar je trebala prirodna katastrofa da shvatimo da smo svi samo ljudi i ranjivi i preplašeni? Zar priroda treba pokazati zube da shvatimo da smo na ovom prostoru živjeli stotinama godina zajedno i da niko nikome nije smetao sve to vrijeme?
Kada je davne 1949. godine umrla moja baka i kada je deda Stjepan ostao sam sa šestero djece u rasponu od dvije do 17 godina, ko je pomogao? Pomogla je rodbina. Pomogli su i prijatelji. Ali pomogle su i komšije. A porodica Martinović je bila, kako moja mati kaže, uz porodicu Miletić, jedina katolička porodica u cijeloj ulici Garaplina na Bistriku. Komšije su priskočile u pomoć. I dobrim dijelom i uz njihovu pomoć, šestero djece su izrasli u časne ljude. Nisu ostali sami. Jer imali su i komšije.
Kada se u najgorem ratnom nevremenu 1994. godine, rodila naša mlađa kćerka i kada niti jedna humanitarna organizacija nije pretjerano brinula za one „miješane“, došao je moj drug iz jedinice Azem i rekao: Hajde buraz, moja sestra radi u Merhametu, idemo da prijavimo dijete da dobije neku pomoć. I prijavili smo. I dobijali pomoć. A nisam mu to tražio. Sam se sjetio da jednom malom djetetu treba mlijeko, flašica, odjeća… Jer imao sam i druga.
Donedavno smo ratovali jedni protiv drugih. A onda je priroda učinila da saosjećamo sa ljudima u Obrenovcu, da Beograđani saosjećaju sa Maglajlijama, da Mostarci brinu za Dobojlije, da Sarajlije brinu za Slavonski Brod… Da podjednako gledamo vijesti iz BiH i vijesti iz Srbije. A evo sada i iz Hrvatske. Da se zajedno borimo i bodrimo jedni druge da pobijedimo prirodu. Ili bar smanjimo štete koje je napravila. Iako sam siguran da se negdje u dubini duše mnogo ljudi u BiH radovalo pobjedama Novaka Đokovića i Nemanje Vidića ili golu Luke Modrića i Darija Srne. Kao i mnogo ljudi u Srbiji i Hrvatskoj, golu Džeke, Ibiševića ili Pjanića. Samo što aktuelna politika nekako nije dozvoljavala pretjeranu radost. Jer onda ne bi bili u trendu. Trendu da treba da se mrzimo.
Da ne bude kao nakon sahrane
Ovi dani su pokazali ono najbolje u ljudima. Kažem ljudima, a ne Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Jer priroda nije napala na etničkom principu. Napala je sve podjednako. I podjednako su joj se ljudi suprostavili. I jedni. I drugi. I treći. I oni četvrti…, ostali.
Na onim kesama pomoći ne piše čije su. Na onim paketima hrane ne piše za koga su. Na njima nema adresa pošiljaoca, niti primaoca. Jer tu pomoć su poslali su dobri ljudi. Ljudima kojima je neophodna. I nema ni kantonalnih, ni entitetskih, ni državnih granica.
Volio bih da ostanemo ljudi i poslije. Da istrajemo svi u borbi za te ljude, koja zapravo, tek sada počinje. Da ne bude ovo samo neka euforija u početku, a da poslije na te ljude zaboravimo. Kao kada imate smrtni slučaj u porodici…i prvih par dana vas posjeti i izjavi saučešće svako i poznat i nepoznat. A onda, par dana poslije, kada se svi raziđu i zaborave – ostaneš sam. Sa svom svojom boli i tugom. Da ovi ljudi ne ostanu sami. Jer imaju komšije. Prijatelje. Ljude, ljude kojima je stalo.
Jedna katastrofa u obliku najgoreg rata nas je razdvojila. Druga katastrofa u obliku poplave nas zbližila. Valjda ćemo nakon ovoga shvatiti da možemo i moramo zajedno. I da ćemo zajedno opet izgraditi sve ono što je porušeno ili stradalo u ovom nevremenu. I da ćemo u budućnosti gledati kako da pomognemo jedni drugima, kako da živimo bolje, da budemo sretniji. Da nam ljudskost i životni standard bude mjerilo vrijednosti a ne bijeda, nesreća i siromaštvo. Vjerujem da će nam naša djeca biti zahvalna zbog toga.
I kao što je nekad neko rekao: Prepreke nisu pred nama. One su u nama. Neke smo sami stvorili. A neke smo naslijedili.
Volio bih da našim pokoljenjima ostavimo u naslijeđe nešto ljepše od prepreka….
Izvor: Al Jazeera