Živim na sarajevskoj Dobrinji. Stotinjak i nešto metara udaljen od tunela spasa, koji prolazi ispod aerodromske piste. Da, one piste koja je nama Sarajlijama u paklu rata bila život. Prolaz u svijet.
Preko ove piste u početku, a onda ispod nje, prolazili su košarkaši Čarlija: Tutun, Muzur, Kahvić… zajedno s trenerom Sabitom Hadžićem, dolazili su u grad na utakmice ratne lige Sarajeva.
U maloj dvorani Skenderije igrale su se sjajne utakmice, pred punom tribinom i krcatim mjestima ispod dva koša. Čarli, Bosna, Ćesko, Sarajevo Citrus, Cenex, Hrastovi, Breka… Liga koja je nama košarkaškim fanaticima bila flaster na ranjenoj duši.
Nije volio biti teret drugima
Šutim tako i mislim na čovjeka koji je bio simbol reprezentacije jedne zemlje, čovjeka čije rezultate možda nikad niko neće ponoviti.
Dođu tako trenuci kad nas napuste dragi ljudi. Iznenada napuste ovaj svijet, a mi onda počnemo prebirati po sjećanjima, pokušavajući uhvatiti svaki zajednički momenat, napipati svaku emociju. Trudimo se približiti ovom vremenu nešto što možda tada nismo ni znali, ni shvatali.
Tako i ja ovih dana često razmišljam o Sabitu Hadžiću. Ne mogu se sjetiti da me je nečija smrt tako pogodila kao njegova. Ne mogu se sjetiti kad me je tako zaboljelo kao kad sam dobio poruku od Sabahudina Bašovića da je Sabe preselio na bolji svijet.
Kao igrač je “gonio” na parketu k'o da mu je zadnja. Pitam se – zašto je sada odustao od borbe? Valjda nije želio živjeti na aparatima. Da drugi hizmete o njemu. Takav je bio Sabe, nikad nije volio biti teret drugima.
Upoznao sam ga na početku priprema reprezentacije Bosne i Hercegovine za Eurobasket 1999. godine. Bio je to moj prvi pravi i ozbiljni novinarski zadatak. Koji mjesec ranije počeo sam volontirati u Avazu, prateći šah, hrvanje, karate i omladinske lige u svim loptačkim sportovima.
Tog proljetnog dana otišao sam s fotografom Jasminom Fazlagićem na prvi trening reprezentacije u Skenderiju. Bila je to najbolja ekipa koju smo imali, s Avdićem, Markovićem, Bećiragićem, Firićem, Alihodžićem, Mujezinovićem, Lerićem, Mirkovićem, Kahrimanovićem… Nije bilo press konferencije, kamera, mobitela… U “Klubu sportista” Nenad Marković je davao izjavu Adnanu Ljuboviću, a za drugim stolom sjedio je Sabe.
Bio je omiljena novinarska meta
Prišao sam, pozdravio ga, predstavio se te zamolio za izjavu. Sumnjičavo me pogledao, a onda rukom odmakao stolicu i rekao da sjednem.
Počeo je pričati, a ja sam izvadio iz džepa blok i olovku i bilježio. Govorio je o rasporedu priprema, o formi igrača, povredama, planovima i ambicijama na Eurobasketu. Na kraju mi reče da je došao novi igrač iz Amerike – Elvir Ovčina.
Pitao sam ga mogu li s njim uraditi intervju. Sabe klimnu glavom i ustade. Pozvao je Nenu i otišli su na trening, koji sam odgledao do kraja.
Tako je počela naša saradnja, koja je trajala sve dok nije napustio Bosnu i Hercegovinu, gradeći karijeru na drugim merdijanima. Imali smo u našim odnosima uspone i padove. Priznajem da sam ga više kritizirao nego hvalio. Ali, to nije bio samo moj “grijeh”, nego i većine novinara kojima je košarka nešto značila.
Udarali su po njemu i Jesenković, Cviko, Ljubović, Prolić, pa Topalbećirević, Burić, Pećanin, Imamović, Avdić… Sabe je bio omiljena tema, čest uzrok skoro svakog problema u bh. košarci, kako u reprezentaciji, tako i u Bosni. Paralelno s reprezentacijom, vodio je i Bosnu, koja se nakon rata pokušavala osoviti na noge, biti opet “ona” Bosna, uzoriti kolektiv na ovim prostorima.
Upravo smo se oko Bosne najviše sporili nas dvojica. Ja, novinar koji je mislio da zna košarku, i on, koji je ovaj sport imao u malom prstu. Bio je od onih koji bi vam očima rekao više nego riječima. Bio je itekako prisutan u prostoru, iako nikad nije bio posebno glasan.
Košarkaški monolog u ‘Golfu trojka’
Sjećam kad sam se vraćao pješke kući niz Alipašinu, poslije jedne utakmice u Zetri. Pored mene stao bordo “Golf trojka”. Bio je to Sabe. Otvorio je vrata i pozvao me unutra. Odbacio me je kući na Dobrinju i usput održao gotovo polusatni monolog o košarci. Nisam stigao postaviti nijedno pitanje. Uglavnom je on govorio, a ja slušao.
Bio je to jedan od najboljih novinarskih članaka koje sam napisao – Sabit Hadžić u prvom licu. Puno mi je tada pomogao da ga shvatim i počnem razumijevati njegovu viziju košarke.
Nije mi zamjerio kada sam kroz svoje tekstove – nekad i previše oštro – tražio da pruži priliku talentiranim juniorima Damiru Železniku, Erminu Jazvinu i Murisu Memiću. Često je govorio: “Jesi uporan, dragi Dela, polako čovječe, njihovo vrijeme dolazi, ima neki red…”
Kasnije sam uvidio da je imao pravo. Da sam bio krut i zadrt u forsiranju tih mladih igrača, koji bi svakako dobili šansu. Za sve postoji put i vrijeme koje treba proći. Uostalom, i meni je trebalo vremena da shvatim njega. Takvi kao Sabe su bili marljivi, studiozni, možda malo spori, ali su oni prije dolazili do cilja.
Ako mi je i zbog čega krivo, onda je to što sam podržao njegovu smjenu. Klub je želio predati ekipu u ruke tada mladog i perspektivnog Asima Bradića.
“Podržite ga, u njemu vidim novog Bošu Tanjevića”, rekao je rahmetli Mirza Delibašić, želeći rasteretiti Sabeta, ostavljajući mu samo reprezentaciju.
Sjećanje na čovjeka plemenite duše
Podržao sam i – pogriješio. Nije ni Mirza – koliko god bio inteligentan i dobronamjeran – mogao pretpostaviti da će Bradić, danas ugledni profesor i stručnjak za fizičku pripremu, “izgorjeti” od prevelike želje. Asim nije bio Boša, ali ni ova Bosna nije bila ona iz sedamdesetih.
Sabe mi nije zamjerio što sam mu “sapunao dasku”. Nije ni Mirzi. Izdigao se iznad svega i nastavio svojim putem, koji ga je odveo daleko od domovine.
Izuzev Bosne, Sabit Hadžić nije vodio velike klubova. Nije bio trener top klase, ali je bio veliki čovjek. Igrači su igrali za njega zbog ljubavi, ne zbog straha. Nije bio od onih stručnjak koji su imali “pobjede” za koje nisu mogli položiti račune kada su jednog dana sklapali oči. Sabe je bio drugačiji. Iza njega su ostale uspomene koje se pamte.
Da su samo pobjede protiv Hrvatske, bilo bi dosta. Ostaju njegovi prijatelji, igrači i navijači, koji će čuvati sjećanje na jednog čovjeka plemenite duše.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera