Piše: Zvonimir Nikolić
Naša djeca će imati malo drugačija sjećanja nego što ih imam ja. Mi smo znali često navijati sat u 02:00 ili u 03.30 da bi pratili finalnu seriju NBA lige između Chicago Bullsa i Utah Jazza. Znali smo se i dobro posvađati jer je moja supruga više voljela Jazz uglavnom zbog “poštara” Carl Malonea koji je njoj bio veća lafčina od Michael Jordana.
A bih opet navijao za bilo koju ekipu na svijetu ako bi u njoj igrao veličanstveni Jordan. I imao sam sreću da su moji u dva finala pobijedili.
A moja sjećanja su sasvim drugačija. Naš otac je navijao sat u gluho doba noći, samo kada bi krenuli na more negdje u cik zore, da ima dovoljno vremena za posljednje pripreme ili kada bi boksovao Muhammad Ali. I to u ona dva čuvena meča protiv Joe Fraizera.
I niko u našoj kući nije navijao za Joea. To bi čak nekako smatrali uvredom jer Muhammad je bio zaista na posebnom mjestu u srcima. Jer i bio je poseban. Jer je zaista bio najveći. I uvijek bi se komentarisalo kako je pored toga što je najbolji bokser i veliki čovjek.
U ono doba promijeniti ime i promijeniti vjeru? Trebala je velika hrabrost. A vjerovatno i inteligencija. I da te skoro niko ne mrzi zbog toga?
Željo, KK Bosna i – Ali
Sjećam se i školske kecelje mog starijeg brata Dragana. Kecelje na čijim je leđima hemijskom okovkom sa lijeve strane bio napisan šampionski sastav Želje iz 1972 godine, sa desne strane sastav KK Bosna koji je ušao u prvu ligu Jugoslavije a iznad svega toga je velikim slovima bilo napisano samo jedno ime – MUHAMMAD ALI!
A ja sam jedva čekao da Draganu ta kecelja okraća i da je ja kao mlađi brat naslijedim.
Dok pišem ovo, pokušavam da zamislim kakva bi tek zvijezda bio Muhammad da je u njegovo vrijeme bilo interneta i ove savremene tehnologije? Da smo mogli pratiti svaku njegovu izjavu, svaku grimasu, svaki pokret ili baš svaku izjavu.
A i bez toga on je znao skrenuti pažnju na sebe. I nije bez razloga sam sebe prozvao “najveći”.
Čovjek koji se suprostavio tadašnjoj američkoj politici i odbio da ide u rat u Vijetnam, čovjek koji je na press konferencijama govorio ono što niko drugi nije ni pomislio da kaže, čovjek koji je afroamerikancima u dobroj mjeri vratio rasni ponos i čovjek koji je uostalom, zbog svog stava i zbog svog jezika izgubio skoro sve. Ali imao je dovoljno snage da krene ispočetka. I opet postane najveći.
Pored neosporne fizičke snage, spremnosti, spretnosti, hrabrosti i vještine, Ali je imao i fantastičnu mentalnu snagu. Mogu samo zamisliti kako se u jednom momentu osjećao Joe Frazier kada je ovaj pustio da ga mlati 10 rundi i primi bezbroj udaraca, a onda izađe ne sredinu ringa i počne plesati nogama kao da je sredina prve runde, a ne desete.
Imao je tu mentalnu snagu da je njegova riječ uprkos brbljavom jeziku bila važna i značajna. A opet, niko kao on nije znao potcjenjivati protivnika pa ga i na taj način ubiti u pojam i prije samog meča.
Sjećam se da smo svi tih dana mrzili Joea. Zbog onog meča u kojem je pobijedio, konstantno zabijajući glavu u Alijeve grudi. Jedini način da ga Ali udari je bilo negdje u potiljak.
Niko, ama baš niko od moje raje nije slavio tu pobjedu. Svi smo nekako prepričavali šta je Ali radio nadajući se da će ga u revanšu pošteno izmlatiti i vratiti titulu tamo gdje pripada. U njegove vitrine.
Bilo je i poslije Alija boksera. I najboljih na svijetu. Mnogi od njih su bili incidentni, napuhani, neki čak i zatvarani zbog raznoraznih djela, ali ipak kada se sve sabere, Ali je zaista bio najveći.
Zbog Alija sam zavolio boks. Iako se sjećam da je moja mati uvijek okretala glavu u stranu kada počnu da se krvnički mlate sa riječima: “Kako može onako da ga bije, i onoga je mati rodila. Kako mu nije žao?”
Jugoslavenski Ali – Mate Parlov
A imali smo i mi svog Alija. Zvao se Mate Parlov. Kakav je to samo bokser bio? Da je imao još onu dozu drskosti i bezobrazluka kakvu je imao Ali i Mate bi pored amaterskog osvojio sve moguće i u profesionalnom boksu.
Doduše, nisam nešto ni siguran da li je tada važeći zakon u državi i dozvoljavao profesionalni boks? Pa Marijan Beneš. Da je malo više dizao ruke i vodio računa da brani sebe od udaraca, niko mu ne bi bio ravan.
Ali Marijan je boksovao da udari više od protivnika. Sjećam se i Teofila Stivensona. Ogroman, osvojio je u amaterskom boksu sve što se moglo osvojiti.
Ali ipak samo jedan na svijetu je bio Muhammad Ali.
I zato i jeste najveći svih vremena. I nije bez razloga proglašen najboljim sportistom dvadesetog vijeka. Sasvim zasluženo, u svakom pogledu. I ljudskom i sportskom.
Počivaj u miru legendo, da samo znaš koliko si nam uljepšao djetinjstvo i mladost!
Izvor: Al Jazeera