Osuđen zbog bezobraznog stiha u bećarcu

Smisao bećarca i jeste da glavni pjevač otpjeva prvi stih, slušatelji ponavljaju za njim, a u drugom stihu on 'zasoli' kakvim šaljivim i često lascivnim obratom koji treba nasmijati prisutne (Reuters)

Često se sablažnjavamo nad tromim, sporim, neučinkovitim i često naprosto bizarnim načinom funkcioniranja hrvatskog pravosuđa i represivnog aparata, no to ne znači da nas taj sistem više ne može iznenaditi. Kako se to lijepo kaže: kad misliš da si dosegao dno, uvijek netko pokuca odozdo.

Bezbrojne su i beskrajne priče o bizarnoj sklonosti bavljenjem besmislenim i beskorisnim postupcima, koji pored toga imaju tendenciju metiljanja sve do vječnosti, pa je sasvim uobičajeno da za riješiti kakav imovinski spor treba jedno ili dva desetljeća, ostavinske rasprave traju taman dok dođe doba da se u njih uključe iduće generacije, a zna se dogoditi da u privatnim sporovima za vrijeme postupka umru i tužitelj, i tuženik, i sudac. Prirodnom smrću.

Nagledali smo se i pasa mješanaca koji su službeno osuđeni da “preglasno laju”, kao i nesretnika koji gule godine iza rešetaka zbog nekoliko grama trave ali, znamo, i raznih ubojica, zločinaca i visokoprofilnih lopova koji uvijek nekako isprovociraju milost i suosjećanje sustava. No, rijetko kada smo vidjeli gluplji postupak od onoga koji pune četiri godine traje u Slavoniji.

Ni manje ni više nego oko – bećarca.

Suđenje traje godinama

Jedan je veseli Slavonac na manifestaciji “Ljeto valpovačko” nizao deseterce jedan za drugim, uveseljavao i nasmijavao publiku vickastim i vrckastim rimama i kako to obično biva s bećarcem, često prelazio granicu političke korektnosti, pristojnosti i društvenih normi. To je, uostalom, i smisao bećarca, narodne pjesme koja je početkom desetljeća proglašena dijelom zaštićene nematerijalne kulturne baštine cijelog čovječanstva: glavni pjevač otpjeva prvi stih, slušatelji ponavljaju za njim, a u drugom stihu on “zasoli” kakvim šaljivim i često lascivnim obratom koji treba nasmijati prisutne. I tako to funkcionira manje ili više jednako još od davnina sve do tog famoznog “Ljeta valpovačkog”, kada se među gomilom gledatelja našla i jedna gospodična u plavoj uniformi.

“Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se nag…”, otpjevao je ovaj slavonski bećar i uskoro na vlastitoj koži spoznao kako to izgleda kada se nađeš na meti pedantnog i marljivog represivnog sustava. Zaradio je službenu optužnicu jer je “omalovažavao i diskriminirao policijsku službenicu”. Mašala!

I eno ga, još uvijek se poteže po sudovima. Baš ovog tjedna objavljeno je da kreće ponovljeno suđenje jer se policija žalila na prvu presudu, po kojoj je oslobođen, pa je na koncu ipak – osuđen. Država će se od njega naplatiti sa simboličnih ali odgojnih dvije tisuće kuna (270 eura).

Ako ikad dođe vrijeme da se na presudu lupne pravomoćni i konačni pečat.

I nije baš nešto duhovito

Na ovom mjestu nema smisla ni raspravljati o tome je li sporni bećarac bio donekle uvredljiv (naravno da jest, takav i treba biti), je li bio duhovit (i nije baš nešto) i je li se policajka mogla osjetiti neugodno (valjda jest, mada bi joj u takvoj situaciji bilo bolje da je uzvratila istom mjerom, kakva je i praksa kod ovog slavonskog običaja). Ne, treba zabilježiti najvažniju činjenicu – da se u arbitriranje oko cijelog slučaja uključila Država, koju namjerno pišem velikim početnim slovom: ona je tu da nam propiše kako se ponašati, što pjevati, koliko glasno lajati i na koji način se šaliti.

A to zbilja izgleda poprilično zastrašujuće.

Gomila ljudi, od policajaca i državnih odvjetnika do sudaca, tajnica, zapisničara i poštara upregla se kako bi “u ime države” intervenirala zbog pjesme. Cijeli aparat evo, već četvrtu godinu nastoji dokazati “omalovažavanje i diskriminiranje” jedne policijske službenice na običnom narodnom veselju, a čak ni to ne uspijeva obaviti kako spada, pa se presude donose i padaju, a postupak kreće ispočetka. I tko zna koliko još puta ukrug.

Dražve nema tamo gdje treba da bude

Istovremeno se u javnosti stvara očekivan otpor, pa je sama policajka izložena neviđenom gnjevu i uvredama na društvenim mrežama, gdje se ljudi obično ispuhuju bez ikakvih kočnica, deseteraca i rime – tek prizemnim, bezobraznim i gnjusnim psovkama i prijetnjama. Ondje, dakako, od države nema ni traga: govor mržnje ionako je odavno pušten iz boce, pogotovo u prostranstvu društvenih mreža i polupismenih anonimnih komentara pod tekstovima.

A sve je moglo biti puno lakše i jednostavnije. Nikome nije sporno da svatko može tužiti svakoga zbog uvrede; sporno je jedino kad država to čini u tvoje ime. Kao da si malouman.

Ili kao da smo se, da oprostite, vratili u neko drugo, totalitarističko doba, pa moramo paziti čak i što pjevamo. Da nas ne prijavi kakav špijun iz mračnog kutka krčme.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera