Prije nekoliko dana sam kao roditelj čije dijete pohađa vrtić u „JU Djeca Sarajeva“ dobila na uvid ponude osiguravajućih kuća za osiguranje djece u ovoj ustanovi. Takve ponude idu po principu da se pošalju menadžmentu pomenute ustanove, a onda ih ovi proslijede po vrtićima i roditelji se dogovore te izaberu onu koja im najviše odgovara. Poslaše i meni. Pažljivo čitam i pregledavam jednu po jednu. Na stranu činjenica da ja jako malo znam o tome koja je ponuda najpovoljnija i razmišljam o tome koliko je demokratija prebacivanje loptice odgovornosti na građanina jer, da me neko ubije ne bih se mogla sjetiti koje je osiguranje prije 20 i nešto godina imala moja kćerka u vrtiću. Mislim da je to išlo „po službenoj dužnosti“ ali hajde, šta je tu je, htjeli smo demokratiju,pa, eto, onda neka i biramo.
Čitajući naiđoh i na ponudu osiguravajuće kuće „Central osiguranje“ te mi pažnju zaokupi rečenica „Prema ovoj vrsti osiguranja, mogu biti osigurana djeca do navršenih14 godina starosti (osim duševno bolesne djece)“.
Čitam jednom, pa drugi put, pa tako pet puta. Nisam sigurna da sam dobro vidjela ili razumjela. Ne vjerujem sopstvenim očima. „Duševno bolesna djeca“!
Pogrdna kvalifikacija
Bezbroj upitnika mi se pojavilo iznad glave i prosto mi dođe da vrištim. Šta su, ko su, duševno bolesna djeca, ko je dao takvu dijagnozu, gdje je ljekar za dušu, gdje se radi dijagnostika, ko napisa takvo šta „na papir“?
Pretpostavljam da je „stručnjak“ koji je pisao ovakvu ponudu mislio na djecu sa poteškoćama u razvoju, samo nije dovoljno ni obavješten ni pismen, niti je igdje provjerio šta bi trebao napisati, pa je iz svog neznanja napisao ovako pogrdnu „kvalifikaciju“ .
Razmišljam dalje, kad je menadžment iz „JU Djeca Sarajeva“, na zahtjev roditelja predstavnika Vijeća roditelja, dobio ovu ponudu je li je mogao odbaciti kao uvrijedljivu i nekompetentnu, jer ako su iz osiguranja već razdvojili djecu na duševno bolesnu i zdravu, onda su mogli naknadno osmisliti ponudu u koju bi jasno stavili eventualne rizike za djecu sa poteškoćama, te kreirati ponudu i za njih ili su ih mislili ostaviti neosigurane. Zašto je nisu odbacili, jesu li imali tu zakonsku mogućnost ili je nisu ni pročitali – ne znam. Jedno znam sigurno – izazvali su priličan stres i ljutnju kod nas roditelja djece sa poteškoćama jer su uvrstili ovu osiguravajuću kuću u zvanične ponude.
Tragajući za odgovorom zašto su dali ovakvu ponudu te šta podrazumijevaju pod terminom „duševno bolesna djeca“, koje su to dijagnoze, obratim se navedenoj kompaniji i oni mi odgovore: „Central osiguranje d.d. je osiguravajuće društvo koje posluje i obavlja poslove osiguranja poštujući zakonske propise nadležnog zakonskog regulatora, kao i važeće zakonske propise Bosne i Hercegovine, te pravila struke osiguranja. Sukladno gore navedenim navodima, traženi vid osiguranja bi bio ništav“.
Kao i samu ponudu i ovo obrazloženje sam čitala više pita i tražila šta znači pravni termin „ništav“. Nisam, naravno, dobila odgovor na to koje su to „bolesti“ kad su nam djeca pravno u kategoriji “ništav” što znači „ne proizvodi pravne učinke“.
Dakle, ukoliko bi Central osiguranje sklopilo ugovor o osiguranju za „duševno bolesno dijete“ takav ugovor bi bio nevažeći i ne bi proizvodilo nikakav pravni učinak, a što se njih tiče – sve po zakonu!
Moje dijete ima dušu
Interesantna mi je stvar da je spomenuta kuća, čini mi se jedina koja nudi naknadu za eventualno trovanje djece u vrtićima, pa je, zbog lošeg iskustva s tim, privukla pažnju roditelja.
„Moji“ roditelji iz vrtića su odmah uočili ovu rečenicu i, nekako po automatizmu, ih diskvalifikovali, ali sam ja i te kako svjesna činjenice da su onda njihova djeca oštećena u slučaju trovanja, ne daj Bože, jer će zbog jednog dijeteta vjerovatno odustati od ove ponude.
Znaju li ovi ljudi kakvu diskriminaciju čine, znaju li uopće da je diskriminacija zabranjena zakonom, pa da, ako postoji „ništav“, u ovom slučaju je u koliziji sa Zakonom o zabrani diskriminacije, ako već nema etičkih principa, a ovo jeste baš to, ili su u svojoj bahatosti svjesno napravili ovakvu ponudu i proslijedili je kao relevantnu. Isto pitanje se javlja i za JU Djeca Sarajeva, smiju li oni zakonski uzeti ovakvu ponudu i proslijediti je dalje jer učestvuju u diskriminaciji djece sa poteškoćama. Zar nam djeca ne trebaju imati jednak tretman u bilo kojoj instituciji?
Mi, roditelji, dobro znamo da nam djeca nisu jednaka u bezbroj segmenata, ali ovo je već prevršilo svaku mjeru. Pa, evo za one koji ne znaju – moje dijete kao i svako drugo sa poteškoćama ili bez – ima dušu, nije bolesno. Je li ta duša neki organ ili nešto drugo nauka još otkrila nije, specijalizante za istu nemamo. Ta energija koju on nosi sa sobom je topla, bezbrižna, voli se, njeguje, štiti, podiže i nemoj da bi joj ko slučajno stao na put jer je ima pravo nositi u sebi kao i bilo koje drugo živo biće.
Jedino što se u ovom slučaju hitno treba liječiti i što proizvodi ništav je neznanje dotičnog „stručnjaka“ koji je napisao ponudu ili ga se treba makar sankcionisati od strane nadležnih za očiglednu diskriminaciju jer je Zakon o zabrani diskriminacije davno usvojen i mora važiti za sve jednako. Činjenica da su se na ovaj način poslužili pravom, razdvojili djecu na duševno zdravu i bolesnu, pa za ovu „drugu“ nisu u tom pravu našli za shodno da nađu način osigurati ih govori sama za sebe. Ja, kao majka, mogu samo da se i dalje, uvijek i iznova, šokiram iako već godinama obećavam sebi da me ništa više šokirati neće.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera