Oglasi

Oproštaj od Simona: Zemlja je izgubila, ali se nebo raduje

Simon Gerber je mogao živjeti kao u pjesmi 'Moj je život Švicarska' ali je izabrao da pomaže bosanskim ljudima.
Simon Gerber 1957 -2018: Od prošlog petka nebo je sjajnije za jednu blistavu zvijezduFacebook

U ratu svašta čovjek nauči, pa i to  da na svijetu postoje ljudi koji, iako ih nikad nisi vidio niti upoznao, misle na tebe i tvoj narod, i spremni su učiniti sve da ti pomognu pa i po cijenu svog života.

Takav je bio Simon Gerber, rođeni Švicarac, ljudina od preko dva metra, kojem je, u to sam sigurna, najveći dio tog velikog tijela zauzimalo srce  i to ne bilo kakvo, već ono najbolje - puno  ljubavi, dobrote, pravdoljubivosti i razumijevanja.

Simon je bio zaražen Bosnom. Ne znam tačno kako je do toga došlo, ali sumnjam da je ta 'zaraza' na njega prešla od Marije Wernle-Matić, rođene Varešanke, koja je još kao mlada djevojka došla u Švicarsku, a onda tu svoju ljubav sijala kao vjetar sjeme, pa se ona primila i kod njenog supruga Tobiasa i uglavnom svih koji bi se našli u njenoj blizini.

Upoznala sam ih zadnje godine rata u BiH, nekoliko mjeseci nakon što ih je švicarska Vlada, kako su često govorili, otkupila iz srpskog zatvora.

Dva ljudska života za 15.000 njemačkih maraka

Bio je april 1995. Sunce je kupalo razrušeni i izmrcvareni grad. Njih dvoje su i tada, kao i prethodne tri godine, Sarajlijama donijeli hranu, lijekove, djeci igračke i školski pribor... Nakon što su sve to isporučili, uključujući i naramak ljubavi i nade, uputili su se na sarajevski aerodrom. Ali, po njih nije došao transporter UN-a, kako je bilo uobičajeno, već obični autobus u pratnji danskih vojnika. Ne sluteći ništa, sjeli su. Ubrzo, na punktu Sierra 4, istom onom na kojem je ubijen zamjenik premijera BiH Hakija Turajlić, izvukli su ih 'srpski specijalci'. Danski vojnici nisu ni trepnuli.

 „Čekali smo vas“, rekao im je srpski vojnik, sa širokim osmjehom na licu, a oni su se samo upitali: „Jesu li nas to Danci prodali?“

 „Mi ubijamo muslimane, a vi ih podržavate, ne biste to trebali raditi“, kazao je naoružani srpski vojnik i to je bilo dovoljno da ih naredni mjesec dana drže u logoru Kula kod Ilidže.

„Mislili smo da je to kraj, da će nas ubiti. Bili smo prestravljeni, nismo bili sigurni hoće li vijest o našem zarobljavanju stići do javnosti ili ćemo tu skončati, bez da iko za to zna i bar nas pokuša izbaviti. U Kuli su nas razdvojili, a mene smjestili u malu prostoriju sa još 14 jako mladih zarobljenika. Jedan od čuvara bio se namjerio na mene, bio je jako ljut što sam velik i snažan, znao je da mi ne može baš lako fizički nauditi. Zato je stalno smišljao kako da me dokrajči“, pričao mi je Simon o tome nekoliko mjeseci nakon izbavljenja iz tog logora, prisjećajući se kako je taj njegov 'čuvar' bio toliko nervozan da su ga nervirali i golubovi koji su se tu negdje smjestili i gugutali.

Simon i Marija su u Kuli preživjeli teško poniženje i maltretiranje, ali nikad na to nisu skretali pažnju niti su tražili medijsku pozornost. Nakon mjesec dana su 'otkupljeni' za 15 hiljada tadašnjih njemačkih maraka, koje je dala švicarska Vlada, a u svemu je posredovao neki pravoslavni sveštenik sa Grbavice.

No, to nije bio kraj ove noćne more - godinama kasnije Vlada Švicarske će tražiti da joj vrate novac, zaključivši da su se svjesno izložili riziku, a Simon će oboljeti od posttraumatskog sindroma. Imao je glavobolje i nesanicu. Teške i nepodnošljive skoro kao sudbina Bosne.

Ovozemaljski anđeo

I nakon rata, Simon je ostao vezan za Bosnu, naročito za „Majke Srebrenice“, pomažući im u traženju njihove djece i muževa i boreći se za pravdu pred međunarodnim sudom.

Ni kad je, prije nekoliko godina, BiH poplavila, nije sjedio skršenih ruku. A mogao je. Otac troje dece, porodični čovjek sa karijerom novinara i socijalnog radnika, mogao je mirne duše sjediti na svom imanju na planini i gledati kuda plove oblaci. Ali nije. Išao je od vrata do vrata, kucao i znanom i neznanom, kontaktirao koga je znao i umio i organizirao pomoć za poplavljena područja. Sjećam se da mi je dnevno slao po nekoliko poruka i tražio da mu dostavim spiskove najugoroženijih područja i kontakte za slanje pomoći. Čak je našao i specijalne helikoptere, osposobljenje za spuštanje na nepristupačnom terenu, i pokušavao naći način da dobije dozvole državnih institucija za njihov angažman.

To čemu je Simon stremio, zbog čega je izlagao svoj život opasnosti i na kraju, kad je već mogao mirne duše da živi kao u pjesmi 'Moj je život Švicarska', teško je shvatiti. Ali, jedno je sigurno  – bio je ovozemaljski anđeo koji je sijao dobro kud god da je prošao. I bio je zaljubljenik u Bosnu, tu malu, nesretnu zemlju, vidjeći u njoj ljepotu i onda kada ni njeni najveći patrioti više ništa lijepo u njoj nisu vidjeli. Toliko je sve njeno volio da je svojim blizancima, kćerki i sinu, dao bosanska imena – Amira i Nurija.

Kad sam ga pitala zašto im je dao ta imena, odgovorio je kratko: „It sounds so nice, like a sevdalinka.“

Ali, Simon nije pomagao samo ljude u Bosni, isto je činio i kad je počeo rat u Ukrajini. Bio je među prvim volonterima koji su otišli tamo i pružili  pomoć. A kada bi se ratovi i bune primirili, liječio je bolesno drveće po švicarskim šumama.

U prošli petak su javili da je Simon Gerber preminuo. O njemu i njegovim dobrim djelima moglo bi se pričati dan i noć. Imat će posla anđeli što će, kad ga budu spuštali u zemlju, čitati ta djela.

Zemlja je izgubila puno njegovim odlaskom, ali znam da je nebeski svod dobio.

Pogledajte uveče zvijezde i vidjet ćete da su sada blistavije.

Izvor: Al Jazeera

 

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.