Online nastava je većini učenika, nastavnika i roditelja novo iskustvo. Potkapacitirani smo i finansijski i kadrovski i tehnološki da je izvedemo na najefikasniji način. Sklona sam zato propuste koji su se desili na njenom još uvijek početku gledati kao na dječije bolesti. Pogotovo s obzirom na okolnosti koje su nas do nje dovele, a koje dodatno otežavaju sve čega se dotaknemo.
Ipak, dovoljno je vremena prošlo da vrijedi opomenuti. Stotine je djece koja nemaju adekvatne uslove za rad od kuće. U prvom redu mislim na nedostatak kompjutera i/ili interneta. To nisu nužno siromašni ljudo. Mnogo je onih koji imaju više od jednog djeteta i uz to rade od kuće. Pitanje je ko u takvoj situaciji ima prednost korištenja računara (a često je u kući samo jedan) i koji arbitar može odlučivati o prioritetima.
BH Telecom je rekao da će obezbijediti internet onima koji ga nemaju. Šta je s drugim operaterima? Ko će obezbijediti kompjutere? Lijepo bi bilo da to vlasti urade, ali i školska oprema stoji neiskorištena. Sve je izvjesnije da će djeca školsku godinu završiti u svojim sobama, a škole će zjapiti prazne. Davati na revers opremu onima koji je nemaju bio bi znak neizmjerne brige prema “svojoj” djeci, jer škole vole djecu koja ih pohađaju nazivati svojom. Ne samo da bi to bilo dobro u materijalnom smislu, koji je najvažniji, nego i u simboličkom, koji se može sažeti u poruku: ne možete vi u školu, doći će škola vama.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Prigovor da je oprema skupa i da se može oštetiti demantovati je lako garancijom da će škola biti prioritet za obnovu, ako ikakva obnova bude trebala kad ovo prođe. To treba da učini vlast. Šta ako, kao što je to već slučaj s Građevinskim fakultetom, postanu izolatoriji. Ne smije se brinuti za opremu, nego za djecu. Pod izgovorom da spašavamo živote, ne smijemo ih uništavati. Zabrane izlaska djeci teško padaju, uz nedostatak sredstava za nastavu, onima koji taj problem imaju, korona možda i neće biti najveće zlo koje ih je zadesilo. Požuriti treba dok još nije kasno.
Tešku školsku torbu zamijenio novi problem
Kompjuteri i internet nisu jedina oprema koja djeci treba. Gumice, sveske, olovke, bojice, blokovi za crtanje, sve to već polako postaje problem s porastom broja nezaposlenih i drastično smanjenom platežnom moći stanovništva. Najgore rješenje će biti smanjenje zahtjeva prema djeci radi malih ušteda koje se na tim stvarima mogu dobiti. Sad više nije problem težina školske torbe, nego količina vremena provedenog za kompjuterom. Školski zahtjevi zato moraju biti osmišljeni na način da se boravak za kompjuterom nakon škole smanji, dok pribor mora biti jednim dijelom doniran.
Šta je s nastavnicima? Ne zaboravimo da su 25 godina između rata i korona virusa bili među najpotcjenjenijim profesijama. Pitamo li se kakvi su njima uslovi za rad? Sve što je moguće treba im dati da rade kvalitetnije svoj posao od kuće i krajnje bi bilo neodgovorno da se najavljeno smanjenje plata u javnom sektoru odnosi i na njih. Oni su tu, bok uz bok, sa zdravstvenim radnicima po važnosti, iako su prešućeni, a i sami su naviknuti da šute jer se na njihove zahtjeve najčešće oglušujemo.
Ono što je primjetno, također, jeste da online nastava ne uključuje pedagoge i psihologe. Njihova pomoć u vremenu korone je jednako važna kao i rad nastavnika, a časovi odjeljenske zajednice mogu biti časovi s njima. Pogotovo je to potrebno djeci čiji su roditelji ostali bez posla ili su u samoizolaciji pod sumnjom da imaju koronu, a takvih će biti sve više.
Roditelji ‘ušli’ u učionice
Želim vjerovati da neko iz ministarstava obrazovanja o ovom misli, ali iskustvo s prevazilaženjem dosadašnjih problema u prosvjeti čini me skeptičnom.
Primjetan je i nedostatak vizualnog kontakta s djecom. Shvatam da bi to bio apsolutni debakl našeg interneta kad bi se sva djeca preko videa uključila u nastavu, ali je izvodivo barem prilikom provjere znanja, da nastavnici s učenicima popričaju oči u oči, kao nekad. Neće to nadomjestiti socijalizacijski aspekt prisustva u školi, ali će smanjiti štetnost njegovog nepostojanja. Probuditi empatiju. Dati priliku nastavnicima da uđu u domove učenika, baš kao što smo mi, roditelji, sada ušli u njihove učionice.
To je možda i najpozitivnija stvar u cijeloj ovoj priči. Mogućnost nadzora roditelja nad cijelim procesom nastave, povećava i odgovornost nastavnika da je shvate ozbiljnije. S druge strane, nama roditeljima daje uvid koliko smo bili u krivu kad god smo za neuspjeh vlastite djece krivili školu. Također, oplemenjuje nas i možemo iz tog puno naučiti. Djeca ne daju svoje zvono. Na početku svakog časa nađe se neko ko kaže zvrrrrnnnnnn! Ne daju se utišati. Nastavnici opominju: privatne razgovore vodite u privatnim chat sobama, ne ovdje! Ne daju da im se slomi takmičarski duh – trude se, ko će biti brži, bolji, samostalniji. Ne daju svoj svijet, za razliku od nas koji smo svoj doveli dovde. Dajmo im šansu da ga ponovo izgrade.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera