Neposredno pred početak Olimpijade, Sarajevo je osvanulo zatrpano snijegom. Mnogi su smatrali da Bosanci nisu u stanju organizirati jedan tako veliki događaj, pa i to što nema snijega činilo im se kao dokaz za takvo mišljenje! Stoga, snijeg koji je pao u velikim količinama bio je pravi šok za mnogobrojne zavidnike koji su se još samo dan ranije naslađivali činjenicom da Sarajevo izgleda kao grad u kome se trebaju održati ljetne olimpijske igre. Bila je to stvarno drama. Meteorološki izvještaji su se gledali kao da je u pitanju kakav triler. Jes’ da je bio komunistički vakat, ali me ne bi začudilo da su i oni iz Centralnog komiteta tražili od hodža i popova da šta prouče ne bi li se napokon Sarajevo zabijelilo. Jesu li se učile kakve snježne dove ili nisu ne znam, ali Bog se smilovao nad šeherom, te dade snijeg i proglasi tako XIV ZOI otvorenim.
Snijeg je bio toliki da je pored postojećih „brigada za čišćenje“, i mlado i staro povazdan lopatalo oko kuća kako bi sve bilo besprijekorno čisto. Mnogi građani su tada, možda prvi i zadnji put, čistili snijeg ispred svojih vrata. Da se kome ko ne otalizne pred kućom, ned'o Bog.
Baš na današnji dan, na stadionu Koševo, nakon zamuckivanja Bojana Križaja, pokojni Uglješa Uzelac napokon je izveo svoju čuvenu scenu mahanja olimpijskom zastavom. Svi smo bili ponosni na našeg gradonačelnika u tom trenutku. Ne sjećam se da li je to bilo prije ili nakon što je je Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen. (Bolje se sjećam Sandinih suza, deset godina poslije, dok gleda taj TV snimak u kombinaciji sa slikama Sarajeva i olimpijskih objekata u plamenu).
I taksisti bili na visini zadatka
Sjećam se atmosfere grada koji je stvarno izgledao kao ozbiljna svjetska metropola. Kakvo dubrovačko primorje, koja je to navala turista bila. Čak su i taksisti bili na visini zadatka. Novine su bile pune tekstova o nekim finim taksistima koji su gostima vraćali izgubljene novčanike. Ljudi su bilo kao jedan. Svi potpuno angažirani. Sjećam se šetnji Baščaršijom sa roditeljima. Na svakom ćošku bila je neka snimateljska ekipa.
Maskotu ‘Vučka’ ste tih dana mogli vidjeti svuda. Smješkao se sa čarapa, pepeljara, čaša, plakata, sa TV-a. SAAAARAAAAJEVOOOO, pjevušio je Vučko glasom Zdravke Čolića.
Najpopularniji hobi među Sarajlijama, svih uzrasta, bilo je skupljanje znački i zastavica zemalja učesnica. Razmjenjivale su se sa prolaznicima. Neki su skupili zavidne kolekcije. Jedini događaj kome smo brat i ja prisustvovali bila je utrka u brzom klizanju. Kartu je bilo teško nabaviti za mnoge događaje, a nisu bile baš ni jeftine. I tada, koliko se sjećam, to nije išlo lahko, i bez neke štele. Uglavnom, valjda neko nije mogao ići na brzo klizanje, pa smo tako brat i ja došli do karata. Na Zetri nije bilo puno ljudi. Koliko se sjećam bilo je pohladno. Malo smo se k'o smrzli. Ne sjećam se ko je pobijedio, ali sam naučio neke od prvih engleskih riječi zahvaljujući grupi kanadskih navijača koji su skandirali: «Let's go Canada». Najznačajnije što se bratu i meni dogodilo tog dana bilo je to da smo od nekih Korejanaca dobili po zastavicu Južne Koreje. Tada je ta bila više „cool“ od zastave Jugoslaviji bratske Sjeverne Koreje. Nismo baš sa njom puno mahali poslije Olimpijade. Jest da nema veze sa ovim tekstom, ali to kako su obje zastavice Južne Koreje završile iza ormara samo ptice znaju. Kad kažem ormar, mislim na one regale, ormare šta li su, ali koji kad se jednom montiraju ne pomjeraju se ni do petog-šestog krečenja. Teški k'o tuč. Tako smo zastavice Južne Koreje našli ponovo tek pred početak rata kada se renovirala kuća, a u sklopu tog posebnog događaja je pomjeren napokon i ormar. Helem, atmosfera je u toku Olimpijade bila prelijepa i nezaboravna.
Pored one zastavice Južne Koreje brat i ja dobili smo i značku olimpijskog saveza DDR-a (op.a to vam je ona demokratska ‘nedemokratska’ Njemačka).
Onim malo starijim od nas, bila je prava trauma ako nisu dobili, kakav bilo, posao koji im je omogućavao nosanje ZOI ‘84 akreditacija. I za to se, također, trebala potegnuti neke štela. Samo su kasnije u ratu akreditacije bile popularnije nego tada. Sretnici su se šepurili u plavim olimpijskim jaknama, a oni još sretniji imali su one narandžaste sa bijelim torbama na kojima je bila sarajevska olimpijska pahulja. Tih godina Novi Fosili pjevali su „Milena, generacijo moja“, a neka raja je pjevušila „Milena akreditacijo moja“. Poznavanje engleskog jezika je tih godina bilo ozbiljan kapital. Posebnu ulogu i značaj imale su lijepe djevojke koje su prilikom svečanog otvaranja nosile table sa imenima zemalja učesnica. Biti sa tim ljepoticama bila je stvar prestiža među sarajevskim šmekerima, pa se moglo čuti kako je neki frajer u vezi sa „Norveškom“, „Sovjetskim savezom“, „Kanadom“, „Amerikom“…
Gradski kriminalci bili su uredno posklanjani sa ulica i smješteni po zatvorima, da ne bi ned'o Bog koga pokrali. Gradom su kružile razne priče i urbane legende o likovima koji su se na lopatama za čišćenje snijega spuštali niz bob stazu, pa k'o biva tako i zaginuli. „Đe će vala budala na lopati niz stazu“, komentirao bi narod.
Po školama su djeci dijelili konzerve Coca-cole. Ta konzerva je bila poput kakve relikvije, a ispijanje konzerviranog američkog napitka odgađano je za neke posebne prilike. I nakon što bi popili kolu, crvene konzerve se nisu bacale već su pretvarane u posudu za olovke koje bi ukrašavale radne stolove sarajevskih učenika i učenica. Svoje magično svojstvo te konzerve su sačuvale i do današnjih dana, a isključivo zahvaljujući olimpijskoj pahulji ispod koje je pisalo Sarajevo ’84.
Medalje su dodjeljivane na platou Skenderije i ne znam nikoga da barem ne misli da je onog dana bio tamo kada se skandiralo ‘volimo Jureka, više od bureka’.
Ko je obruk'o grad
U taj vakat informacija o tome kako je konobar, do tada uglednog ugostiteljskog objekta, „zavrn'o“ Kirk Douglasa kreirala je takav skandal da mu se restoran nije davranis'o ni do današnjih dana. Poput CNN-ovog Breaking news-a proširila se vijest sarajevskim mahalama ali i širom Bosne kako je navodno konobar pokušao dodati još jednu nulu glumčevom računu. Građani su bili u nevjerici da je tako nešto uopće moguće
Restoran jedinstvenog i dobro upamćenog imena postao je neka metafora za izdaju a i danas 35 godina poslije prati ga ta sjena. Osobno, nikada tamo nisam bio, a razlog za to je isključivo ova priča. Ipak, prije nekih desetak godina, jedna moja prijateljica nekim slučajem otišla je baš tamo, u taj anatemisani restoran. Kada je vlasniku spomenula Olimpijadu i Kirka Duglasa nastala je opća mobilizacija. Vlasnik i osoblje su svu svoju energiju okrenuli ne bi li je ubijedili da iza svega stoji neka vrsta zavjere. Ne sjećam se da li su nju bili umiješani organi za naplatu poreza, općinari ili je razlog bio to što je njihova konobarica opalila šamar španskom kralju Juanu Carlosu nakon što je ovaj navodno uhvatio za sisu.
Od tada se danima, mjesecima, pa i godinama kanim da posjetim taj restoran i čujem tu priču svojim vlastitim ušima, ali to se još uvijek nije dogodilo. Meni, nekim čudom, čitav sokak u kojem se nalazi taj restoran kao da odjekuje ‘Ovaj frajer je obruk’o grad za Olimpijadu, nemoj tamo ulazit !!!’’
Doviđenja drago Sarajevo
U Bosni je ostala priča o tome kako su to do tada bile najbolje organizirane Olimpijske igre, ali nisu svi dijelili to mišljenje. Sa tim se npr. nisu slagali Holanđani koji su se čak, u jednoj svojoj publikaciji, usudili reći da je zimska olimpijada u Sarajevu „održana u haotičnoj organizaciji“. Napisali su i to da su mnoga takmičenja, zbog loših vremenskih uslova, jedva održana, navodeći za primjer spust za muškarce. Tvrdili su i da je kvalitet leda bio na tako niskom nivou da Holanđani, čiji je to nacionalni sport, nisu osvojili niti jednu medalju, ni kod muških ni kod ženskih. Sa tim se, osim Sarajlija, sigurno ne bi složili ni tadašnji klizači i klizačice iz DDR-a koji su osvojili sve medalje, a posebno klizačica Karin Enke. E vala ne može biti da je led bio njima dobar, a da Holanđanima nije!
Uglavnom svi oni koji se sjećaju sarajevske Olimpijade vezuju je za svoja najljepša sjećanja i za mnoge je najljepša stvar koju su doživjeli u životu. Ima smisla jer nakon što je Juan Antonio Samaranch, na zatvaranju Olimpijade, izgovorio čuvenu rečenicu: „Doviđenja drago Sarajevo“ , sve kod nas krenu, k'o niz Bjelašničku spust stazu.
Nacionalisti u redovima partije u susjednim socijalističkim republikama počeše iznositi mnogo gore optužbe od onih holandskih o lošem kvalitetu leda. Relativno brzi ekonomski razvoj BiH u tih par decenija i njen izlazak na svjetsku scenu, prevashodno preko uspješno organizirane Olimpijade, nije se mnogim sviđao.
Prvo je pukla priča o tome kako sva lova ode u Bosnu, a ubrzo nakon toga, počelo je pucati po Sarajevu i Bosni!
Izvor: Al Jazeera