Oglasi

Odlazi nam raja

Shvatila sam da sam izgubila moj poziv u bilo koje doba i da kada ode neće moći doći i biti tu mene za samo petnaest minuta..Shvatila sam – odlazi mi raja…
Zamišaljam Bosnu praznu i bez ljudiArhiva

Kada sam je upoznala na prvoj godini studija nisam niti slutila da će ona postati jedna od rijetkih pred kojom ne osjećam strah otkriti svoje slabosti. Postala je neko za koga znam da će baš uvijek, bez obzira koliko dugo se nismo čule, dotrčati i biti uz mene nakon samo jednog poziva.

Nas dvije smo uspjele, u sve ove godine našeg prijateljstva, smjestiti razvode, djecu, rat, mir, ljubavi, vjenčanja, svađe, bolesti, kafane, kokuzluk, putovanja, smijeh, tugu…

Ona je jedna od rijetkih koji me zovu – Mača.

“Mača kada pijemo kafu, ja sam u Sarajevu?" – pročitala sam njenu poruku.

“Ja idem u Beograd u utorak, vraćam se za dva dana?"

"I ja imam nekog posla u Beogradu, mogu li sa tobom?"

"Naravno, utorak u 8:00 dolazim po tebe."

Razmijenile smo poruke i dogovorile zajedničko putovanje.

Odlazim iz ove zemlje

Stavila je kofer u gepek, sjela, zavezala sigurnosni pojas, opsovala kišu koja je tog jutra padala, okrenula se prema meni I rekla: “Jesi li gladna?”

“Nisam.”

“Ti nikad nisi gladna! Staćeš nam kod pekare, znam nije nam usput, ali tamo ćeš stati da nam kupim sendviče i moraš da jedeš, jel’ ti jasno!?”

Ispred nas kilometri, a u automobilu miris svježeg peciva.

“Mača, moram ti nešto reći.”

“Reci, čemu takav teatralan uvod?”

“Ja odlazim…”

“Gdje odlaziš, ne razumijem?”

“Odlazim iz ove zemlje. Napravila sam plan, neće to biti u ovoj godini, treba mi malo vremena, ali odlazim. Ja više ne mogu ovdje, ne mogu Mača…”

I rekla je da je guši primitivizam, nacionalizam i sivilo.

Rekla je da ne može više da gleda kako propadamo.

Rekla je da joj je prošao život u čekanju da bude bolje.

Rekla je da se budi svako jutro sa psovkom kojom počasti lažna obećenja, vitalne nacionalne interese, majorizaciju, dvije škole pod jednim krovom, auto-puteve koje nemamo, fabrike koje nemamo, zastave koje imamo. Rekla mi je da kada ode neće više ovdje dolaziti, ali da je Istra divna sa dobrim ljudima i mjestom za nas i da se možemo tamo vidjati. Rekla je da neće kada ode čitati vijesti o nama, da neće slušati našu muziku, da se neće družiti sa našim ljudima, jer želi da ode, ali baš da ode…

Gdje će završiti naša djeca

Sve vrijeme dok je govorila ja nisam rekla niti jednu riječ. Brisači su se borili sa kišom, sivilo tog dana poslužilo je kao savršen okvir za sve njene riječi.

Oko nas su se redale kuće bez fasada i balkoni bez ograda. Smeće. Lijepe novosagrađene kuće u kojima nema nikoga, čekaju ljeto i ljude koji će u njima mjesec dana živjeti svoj ostavljeni život. Redale su se porušene kuće u čijem srcu je naraslo drveće, jedini život u njima.

Zaustavljam se na semaforu I gledam u dječaka. Pubertet drma njegovim tijelom. Sjedi na autobuskoj stanici. Ispružio je noge ispred sebe, pored njega je ruksak. U ušima sitne slušalice, glavom hvata ritam pjesme koju ja ne čujem..

Ona je i dalje pričala, ali ja je više nisam čula, gledala sam u dječaka i pomislila - gdje li će ovo dijete završiti?

Slušaš li ti mene?, pitala je

„Slušam, slušam.“

"I…“

I znala sam da je u pravu. Znala sam da joj nemam baš ništa ponuditi kao argument da promijeni svoje mišljenje. Znala sam jer ni ja više ne mogu gledati kako nas kradu, ne mogu ni ja više slušati kako nam obećavaju i ne znam ni sama kako se svaki dan borim sama sa sobom i sa činjenicom da će i moje dijete ostati u Beču... i ne znam kako se izborim sa njenim dolascima i odlascima. I ne znam kako da se izborim sa sobom kada i starija kćerka odluči da uradi isto.

"I…", ponovila je

"Uradi tako, idi… samo budi pametna, sada imaš odličan posao možeš li ga raditi i sa neke druge lokacije? I kada sve ovdje prodaš kupi nešto u Istri… tamo ću ti uvijek rado doći. A i imamo ova čuda Viberi, kamere… gdje god da si možemo se vidjeti”, da se ne bih rasplakala pitala sam: “Pucaju li tebe valunzi?“

"Koja si ti budala!?“ rekla je, izvadila sendvič iz kese i dodala: „Hajde sada jedi!“

Ne znam kako sam pojela sendvič, zalogaje sam gurala niz suho grlo. Shvatila sam da sam izgubila moj poziv u bilo koje doba i da kada ode neće moći doći i biti zu mene za samo petnaest minuta... Shvatila sam – odlazi mi raja…

Bosna i Hercegovina će, prema posljednjim projekcijama Ujedinjenih nacija, do 2100. godine zabilježiti ogroman pad stanovništva, te se predviđa da bi se stanovništvo u BiH moglo prepoloviti.

Zamišaljam je praznu bez ljudi. Ljudi nagurani samo u većim gradovima. Zamišljam neke nove političare sa svojim zastavama i obećenjima, punim bankovnim računima, njihovom sretnom djecom… Ustvari ništa ne moram zamišljati, mi već živimo 2100. godinu, a nekome savršeno odgovara što odlazimo…

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.