Od dede Ejuba do posljednje vožnje sarajevskom ‘trojkom’

Ejub Berberović (sjedi prvi slijeva) bio je jedan od šest osnivača 'Merhameta' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ne pamtim baš dobro svog dedu, materinog oca, i više znam o njemu po onome što sam čuo nego što sam vidio. Prije nekoliko dana pronađem među starim papirima, koji sad ništa ne znače, dokument plave boje, na čijim koricama ćirilicom piše” Lična karta”, iznad koje je utisnut grb (jugoslovenske) Bosne i Hercegovine. Na prvoj lijevoj strani piše “Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Narodni odbor Grada Sarajeva, broj 3407/50. Važi do 26. aprila 1952. godine”.

Na desnoj strani crno-bijela slika, preko koje je “udaren” pečat, ispod “Svojeručni potpis”: Ejub Berberović, te nešto niže otisak desnog kažiprsta. Na trećoj strani dokumenta je ime oca (Ibrahim), mjesto rođenja (Sarajevo), osobni znaci (nema). Četvrta strana – ime (Ejub), narodnost (neopredijeljen), rođen (u Sarajevu 1882. godine); nos – pravilan, usta – pravilna, brada – brije…

Berberovići su prije Drugog svjetskog rata bili imućna porodica, da bi “slobodu” platili nacionalizacijom, poslije koje im je ostalo tek toliko da se spominje koliko je bilo. Imali su veliku kuću na Bistriku, koju su Englezi, greškom i nenamjerno, bombardirali iz avona, kad im je namjera bila srušiti bistrički željeznički most. Cijela porodica se poslije toga preselila na Ilidžu, u naselje Lužani, gdje je porodica od ranije imala kuću za odmor i na čijoj je fasadi bilo uklesano “Vila Berberović 1928-1930”, vrijeme kad je počela i kad je završena gradnja objekta.

U svojoj kući krio 50 komšija

Otkud Berberovići na Ilidži – nije mi baš poznato, otkud u Lužanima – također ne znam, ali znam da su bili jedina familija na tom prostoru koja nije bila srpska. Niti su Berberovići imali problema sa Sbima, niti Srbi s Berberovićima, pa se često sjetim jedne priče.

Ratne 1943. godine na Ilidži je po zlu bio poznat Murat, crna ustaška legija, koji je pravdu (a uvijek nepravdu) tražio i nalazio među Srbima. Pričala mi moja mati: Kuca neko na vrata – Murat i njegovi crnokošuljaši. Dedo otvori vrata. “Selam alejkum, efendija”, kaže Murat. “Imal’ Srba?” Kaže dedo: “Nema, Murate, kod mene.” “Fala, efendija”, reče Murat i ode. A kod nas u kući, kaže mater, više od 50 ljudi, žena i djece komšija Srba, koji su se sakrili od Murata i sličnih.

Zaboravio sam bio ovu priču sve do 1992. godine, kad se znalo da “rata neće biti”. U novoj našoj kući, sagrađenoj do one stare, svaki dan pozvoni mi na vrata jedan od komšija Srba, kojeg sam slabo znao. Dođe da pita kako sam i, na kraju, kaže: “Vi ne treba da se brinete. Šta god da bude, vama se ništa neće desiti. Nismo mi zaboravili šta je efendija uradio za naše djedove…”

Onda je počeo rat, ali nije mene bilo strah ovih komšija, nego nekih koji mi nisu znali dedu Ejuba, pa sam s familijom otišao u Sarajevo, poslije u Ameriku, a u Lužane se nikad više nisam vratio. Pričali su mi poslije ljudi da su dan prije integracije Ilidže u Sarajevo, u martu 1995. godine, kada su odlazili svi oni što nisu htijeli ostati palili kuće, a da je pred mojom do zadnjeg trena ostalo nekoliko komšija, da je kojem slučajem neko ne zapali.

Pucnjava od zore do podneva

Mog dede Ejuba, jednog od šest osnivača “Merhameta”, slabo se sjećam. Kažu da je klanjao pet vakat namza, nosio fes i 1935. i 1945, sve do 1961. godine, kad je umro. Ukopan je na Grlića brdu, a ljudi su i poslije toga pričali kako je spasio mnogo ljudi i da je bio dobar “čojk”. Onog Murata crnokošuljaša su partizani objesili 1945. godine. Rat – i jedan, i drugi – bio i prošao. Pamte se samo ljudi. Karakter – pravilan.

A ovaj zadnji rat u Sarajevu, barem za mene, počeo je u drugoj polovini aprila, kod austrougarskih hotela na Ilidži, 200 metara udaljenih zračnom linijom od moje kuće. Žestoka pucnjava je trajala od zore do podneva, pa se “smirilo”, da bi dolaskom noći počeli “gruhati” tenkovi tadašnje Jugoslovenske narodne armije, i to sa ove “moje strane” prema “negdje”.

Sutradan je bilo k'o da ništa nije bilo, vozili su čak i tramvaji. Iako su svuda bile postavljene barikade, na kojima su “čudni naoružani tipovi” često oduzimali automobile, odlučio sam djecu, nakratko, odvesti u centar grada, vodeći se logikom: “Možda ovdje i bude rata, ali u Sarajevu neće nikad!” I sljedećeg dana sam otišao na posao, u zgradu Radio-televizije Sarajevo. “Trojkom” sa stanice na Ilidži, a u njoj ukupno tri čovjeka. Taman što smo krenuli, kod Kasindolske ulice “carina”. Zaustave tramvaj i poče kontrola ličnih dokumenata.

U povratku kući, od TV doma do Ilidže, ista procedura, s tim što se na Ilidžu ne vraćaju ona dvojica od jutros, nego samo ja. Na Ilidži sve izgleda “normalno”, osim mnogo naoružanih ljudi u raznim uniformama. Na putu do kuće me niko ne zaustavlja, ali se u zraku osjeti napetost. I sutra, i nekoliko narednih dana, idem na posao. Sam u “trojki”, ili nas je najviše troje. U odijelu i s tašnom na ramenu. Kad se danas toga sjetim, ne znam bih li se smijao ili plakao zbog svoje gluposti i naivnosti.

Čuješ i vidiš – pravi rat

Početak je maja, djeca i mater su mi u Sarajevu i čekaju da rat “prođe”, a žena i ja idemo kod njih, da im odnesemo neko jelo. Na Ilidži još svega ima, a u gradu već pomalo vlada nestašica. Opet dilema: autom ili tramvajem? Novi Fiat “Uno”, plaćen sa 140 čekova, ostaje u garaži. Na stanici jedan tramvaj i ispred njega stoji tramvajdžija. Nigdje nikoga. Kad nas je vidio, kaže: “Da sam na vašem mjestu, ja ‘gore’ [u Sarajevo] ne bih iš'o… Nešto se veliko dešava…”

Ipak, nas troje idemo prema Sarajevu. Pored “Energoinvesta” smo “profurali”, kod Stupa malo usporili, a onda stali na stanici Nedžarići. Tu je ušlo nekoliko ljudi. Gledam kroz prozor – ulice prazne. Ni ljudi, ni auta. Stigli smo i stali na Otoci kad je počelo “gruhati” – ne znam ni šta, ni odkud, ali čuješ i vidiš – rat.

U farmerkama i jakni, s novčanikom u zadnjem džepu, istim onim s kojim sam krenuo “trojkom” sa Ilidže, poslije dvije i po godine sletio sam u Orlando. Sve materijalno što sam do tada imao zauvijek je izgubljeno. Ostala je glava na ramenima, ali nije ista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera