Godinama nisam razmišljao o djetinjstvu i vremenu provedenom s roditeljima. Potiskivao sam emocije i odbacivao osjećaje koje bi sjećanja, kada počnu navirati, sa sobom donijela iznova me pokušavajući vratiti u bezbrižno djetinjstvo. Otac i majka dugo nisu mogli imati djece, a mene su dobili nakon skoro dvije decenije čekanja. Njihova ljubav, a posebno majkina, graničila je nekada sa realnošću. Odrastajući u takvom ambijentu nastala je neraskidiva emotivna veza između nas, začinjena malim, porodičnim trenucima kao što su oni na ljetovanjima i putovanjima.
A onda tri i pol decenije kasnije, osjećaji su se opet počeli vraćati izvlačeći se iz starih, odbačenih kofera, suze su same krenule, a želja da opet proputujem stazama mojih ljetovanja iz nezaboravnog djetinjstva, bivala je sve jača i veća.
* * *
Otac je radio u Krajinametalu i svake godine bi firma slala radnike na Jadransko more, gdje bi u skupocijenim hotelskim smještajima, a ponekad u kampovima, provodili ljetovanja, družili se i uživali u blagodatima života. Zastava 750 ili popularno zvani Fićo, bio je auto radničke klase. Moj otac je imao crvenog kojeg je kupio u Zagrebu. Bez sestre i brata, zadnje sjedalo bilo je sasvim dovoljno za mene, sina jedinca da može u miru odmarati i uživati u vožnji, gledajući krajolike, sela i gradove kroz koje smo putovali.
“Sutra idemo na more.”
Rekao bi otac noć prije nego što bi krenuli na ljetovanje, i dodao:
“Legni ranije, odmori se jer krećemo prije zore.”
Uprkos očevima riječima, nikada noć uoći polaska na more san nije dolazio na oči. Više se i ne sjećam o čemu bi sve razmišljao skoro do zore, a onda pred zoru, kada se u tijelu i očima taman ušećeri, mati zove:
“Hajde sine! Vrijeme je da se počnemo spremati!”
Tada bi me hvatali neopisivi osjećaji radosti i sreće, a istovremeno nestrpljivosti zbog iskečivanja kada ćemo krenuti.
Ruta kuda su Bišćani odlazili na more, uglavnom je bila ista i najbliža. Preko Donjeg Lapca, Dobrog Sela i Mazina do Bruvna pa na Jadransku magistralu, a onda pravac Gračac i dalje do Masleničkog mosta i tako sve do Jadranskog mora. Svake godine drugi grad. A svi su gradovi iz Jadran lijepi!
Na dijelu rute gdje bi se spustali u selo Mazin, nalazio bi se izvor prirodne vode. Ulazak u Mazin uvijek bi bio uz pojavu prvih zraka sunca i osjećaj je bio neopisiv. Otac bi zaustavio Fiću i pozvao nas da izađemo, odmorimo i osviježimo se hladnom mazinskom vodom, a onda pravac Jadran.
* * *
Ugrijalo početkom jula ove godine. Djeca kažu da bi na more. Kako je Jadran od Bihaća autom nešto jače od dva sata vožnje, odlučimo otići preko vikenda. A u meni još tinja ona želja da proputujem stazama mojih roditelja.
Djeca radosna zbog puta, a supruga zabrinuta…
“Jesi li ti siguran da poznaješ taj put preko Mazina?”
Iako sam tim putem zadnji put išao pred rat, želja koja je gorjela u meni bila je jača od razuma i samouvjereno sam joj rekao:
“Naravno! Kako ne bi znao put kojim sam toliko puta prošao!”
Krenuli smo u zoru, onako kako su to moji roditelji imali običaj da urade. Djeca su, baš kao i ja nekoć, bila nestrpljiva i često su zapitkivala gdje je to selo gdje si stajao s roditeljima i pio vodu?
Službenici na Graničnom prijelazu Užljebić kao i uvijek, ljubazni, odmjereni i kulturni.
“Je li vi imate neke rodbine koja danas ide na more?”, upita jedan od službenika.
“Zašto pitate?”, dodadoh ja protupitanje.
“Od jutors je ovuda prije vas prošlo možda tridesetak osoba sa istim prezimenom.”, reče službenik blago se nasmijavši.
Nakon što sam mu objasnio da na području Bihaća ima dosta ljudi s tim prezimenom i da svi oni znaju za ovaj put jer su prije rata putovali tom rutom, pozdravili smo se i produžili dalje.
Prolazimo Donji Lapac i nastavljamo prema Dobrom selu. Nigdje žive duše, a nekada se prije rata na ovom dijelu puta, znalo vidjeti dosta ljudi. Lika je to, tradicionalno poljoprivredno orijentirano stanovništvo koje je nesretni rat raselio odatle. Nastavljamo prema Mazinu i dolazimo do mjesta gdje sam se zaustavljao i odmarao s roditeljima.
Naviru sjećanja i emocije. U glavi mi ista ona slika od prije trideset i više godina… Nakon što smo se napili hladne vode, a nešto nasuli za puta, nastavljamo dalje prema Jadranskoj magistrali koja pruža neopisivi pejzaž i pogled na krajolike kakve možete vidjeti u filmovima.
Dolazimo do Gračaca i nastavljamo dalje prema Zadru. Ulazimo u grad, stajemo i parkiramo se. Ugodna jutarnja svježina daje nam novu energiju i sve je spremno za prvu kaficu u starom dijelu grada.
* * *
Plavetnilo ispred nas. Djeca se kupaju, a supruga i ja pričamo o putu kojim smo prošli.
Sva sjećanja stala su u jednu sliku.
Pred očima otac i majka, a između njih ja sretan i nasmijan.
Izvor: Al Jazeera