Očev zagrljaj

Boli me tuga majki Prijedora, Bratunca, Vlasenice, Foče, Višegrada, jer pravda nije zadovoljena (Reuters)

Jučer je zaista bio Svjetski dan sreće. Možda baš i jeste, ne znam, jer odavno ne znam šta je sreća. Odavno je nisam osjetio svim svojim bićem i srcem i tijelom i dušom svojom. Možda je to posljednji put  bilo onda kad me babo Rifet pred kućom tetke Sabahete ugledao. Potrčali smo jeden prema drugom i najčvršće što može neko da zagrli, zagrlio me.

Te se sreće sjećam, ostale sve blijede naspram nje.

Bilo je to nakon njegovog povratka iz Užica sa posla. Tada sam naslonjen na tetkinu novoizgrađenu kuću od cigle, molio je da mi namaže krišku kajmka, jer čitav dan, od igre i zabave sa rođacima, nisam otišao kući, koja nije bila daleko.

Bilo je to par godina prije nego što će se sve promijeniti.

Dan nakon konačne presude najvećem ratnom zločincu u Bosni i Hercegovini, osjećam poseban mir u duši. Osjećam, u ovom tmurnom danu i Srebrenica je malo, bar malo, jedan djelić dugačija, kao da je malo odahnula.

On, zločinac je naredio i znao je za sva ubistva, pa tako i za ubistvo moga babe Rifeta u Kravici u skladištu poljoprivredne zadruge.

No, volio bih zaista da nikada za tog zločinca nisam ni čuo, niti ga na slici vidio. Volio bih da ga mati njegova nije ni rodila, volio bih da se neki ne diče njegovim djelom.

Volio bih, a stvarnost je bolno drugačija.

Neki se ponose genocidom

Neki se zaista ponose genocidom i planom za nestanak jednog naroda. To govori i nedavna promocija knjige u Srebrenici kojom se negira genocid, a sve to su podržali općinski načelnik, pravoslavna crkva i odgojno-obrazovne ustanove u Srebrenici.

Volio bih da se bar nakon ove presude bar zapitaju i svojim glavama malo mućnu i progledaju.

Nemoguće je da cijeli svijet govori jedno, a oni drugo.

Na promociji knjige kažu da su Potočari mjesto počivanja vojnika. Otvoreno ih pitam je li moj daidža Mujo koji je u julu 1995. godine imao jedva 16. godina vojnik kojeg su golorukog i golobradog ubili samo 100 metara od Memorijalnog centra Potočari na Budaku. Pronađen je u velikoj masovnoj grobnici, njegov kompletan skelet bio je izrešetan mecima raznih kalibara.

Je li to svijetla tačka srpske vojske koja je tih dana bila u i oko Srebrenice? Je li to taj humanizam o kojem pričaju dok je hiljade takvih dječaka u Potočarima odvajano od majki? Dušane, da imalo imaš duše ne bi imao obraza na spomeneš svoje bljuvotine, a kamoli da ih u knjigu složiš.

To što je na promociji bio jedan od direktora obrazovne institucije u Srebrenici, nije me nimalo obradovalo, kome sutra da šaljem svoje dijete i šta da uči u toj školi, jer će doći vrijeme kada će morati ići i slušati negiranja. Možda će slušati u školi o tome kako su njihovi djedovi i rođaci sami sebe pobili.

Koliko god pokušam da se razveselim današnjim vijestima o doživotnom zatvoru monstrumu koji mi je direktno i indirektno uništio život, tako me s druge strane rastužuje ovo stanje u kojem se nalazimo.

Boli me tuga majki Prijedora, Bratunca, Vlasenice, Foče, Višegrada, jer pravda nije zadovoljena.

Vrijeđanje zdravog razuma

Karadžić će ostati upamćen isto kao što je Hitler ostao upamćen, po najmonstruoznijim zločinima nad jednim narodom. Drago mi je da sam na strani istine, i neka se svi zapitaju na koju će stranu u budućnosti stati, jer ova konačna presuda mora imati i svoje posljedice, koje će dosta zavisiti od samih žrtava koliko su spremne da se bore za pravdu, koliko su spremne da se bore protiv negiranja genocida, koliko su spremne da osude veličanje monstruma, jer posljedice nikada neće doći samo od sebe, to je dug proces koji će trajati godinama.

Koliko je opasno njegovo djelo, pokazuje i inspiracija teroriste Karadžićevim djelom na Novom Zelandu. Tom teroristi je neko morao sve objasniti i veličati ratnog zločinca Kradžića, dok je ovaj boravio na Balkanu, da bi on bio zadivljen njim kako bi mogao krenuti u lov na muslimane.

Presudu sam po prvi put pratio sa svoje dvoje starije djece, koji imaju 8 i 6 godina. Obradovalo me to što jedno od njih je rukom na televizoru prikrivalo lice haškog optuženika ne želeći monstrumu zapamtiti lice kako se ne bi od straha budili iz sna.

Djeca znaju ko im je ubio djeda, djeca pamte i nikada ne zaboravljaju.

Moje dijete neće možda uspjeti u školama da sazna istinu, ali zato od mene će saznati pravu istinu. No veliki bi napredak i satisfakcija bila kada bi sva djeca u školama učila o drugom genocidu na tlu Evrope nakon Holokausta.

Nastaviti ćemo da živimo, neće se bitno ništa promijeniti nakon ove važne presude. Moja djeca će u školi i dalje trpiti nesnosnu diskriminaciju, govorit će im kako ne treba spominjati ono što je bilo, treba se okrenuti budućnosti. Budućnosti u kojoj neće učiti svoj jezik, budućnosti u kojoj neće znati i učiti, niti čak spomenuti genocid. Budućnosti u kojoj mjesta ima samo za jedne. 

U osnovnoj školi u Srebrenici historija je predmet iz nacionalne grupe predmeta. Bošnjačkoj djeci tu historiju predaje nastavnik Srbin, koji i pored knjige historije priča drugačiju priču. Ne obrađuje neke lekcije, djeci nameće svoje mišljenje koje je drugačije od onog u knjizi. Te njegove priče graniče sa vrijeđanjem zdravog razuma, graniče sa vrijeđanjem jedne vjere i nacije. A onda djeca se isfrustirarana vraćaju svojim kućama, zbunjena i razočarana.

I sve se to dešava sada, a genocid se desio prije skoro 24. godine. Djeca, ni roditelji nemaju ništa protiv toga da njihovu djecu uče nastavnici srpske nacionalnosti, u Srebrenici su takvi nastavnici većina, sa mnogima imaju lijepu saradnju, a nekolicina ih svoje predrasude, kao nastavnik historije, na pogrešan način ispoljava.

Nikada neću prestati pričati

Možda se neće ništa promijeniti, a također, neću ni ja. Nikada neću prestati pričati o onom što smo kao narod preživjeli. Gdje god da bude govorit ću ko mi je ubio moje najmilije, njih sedam najbližih, i desetine drugih iz šire familije.

Nikada neću prestati pričati šta smo, moji vršnjaci i ja, preživjeli. Kako nam je bilo bez naših očeva, djedova, amidža i daidža, kada su nam bili najpotrebniji.

Svi se zločini moraju procesuirati i najvišom kaznom kazniti, ma na kojoj strani bili i ma ko ih počinio. Zločinci nemaju vjeru, moral, karakter niti ih i po čemu razlikujem. U svim svetim knjigama već odavno je napisano, ne ubij. Ubiti jednog nevinog čovjeka je kao da su sve ljude na Zemlji poubijali. 

Vrijeme je da prihvatimo istinu, spasimo što se spasiti može, jer ko spasi jednog čovjeka kao da je sve ljude na Zemlji spasio smrti, nevolje i tragedije. Vrijeme je da čujemo priču najvećeg srebreničkog heroja koji je kao moj daidža Mujo izveden pred streljački vod. Mujo je završio zakopan bagerom duboko u potočarsku zemlju, a heroj Nedžad je nekim čudom preživio. Ostao da bude svjedok o jednom teškom vremenu.

Budimo od onih koji spašavaju planetu i ljude na njoj, a ne od onih koji je uništavaju. Jer to je prava istinska sreća.

Već odavno nema mojih izgorjelih Miholjevina, nema ni tetkine kuće od crvene cigle, niti tetke u njoj. Nema ni babe Rifeta da se vrati sa posla. Ni ona kriška hljeba sa kajmakom nije više tako slatka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera