O tradiciji darivanja djece ʽbajrambankomʼ

Bajrambanka je od pamtivjeka dočekivana sa najvećim osmijehom, piše autorica (EPA)

Bajram nosi posebnu radost muslimanima širom svijeta, pa je tako i kod nas u Bosni i Hercegovini. Osim vjerskog praznovanja, naša tradicija podrazumijeva i darove najmlađima među nama – djeci.

Ono, sadržano u nagradi za svako proučeno sure ili molitvu, post koji naše nane „našivaju“ djeci koja ne mogu ispostiti čitav dan, učenje o vjeri i tradiciji sadržano u jednoj riječi koju sva djeca znaju i željno iščekuju zove se ‘bajrambanka’ i od pamtivjeka je sa najvećim osmijehom dočekivana.

Kao djeca smo brat, sestra i ja željno išćekivali našeg amidžu na Bajram, jer nam je od svih uvijek davao najveću bajrambanku. Bile su to negdašnje crvene desetice i nama jako vrijedne, a amidža nikad nije žalio, pa ih je uvijek bila po svota.

Bajrambankom su nas obavezno darovali i drugi, te smo mi djeca iz čitave mahale u grupi obilazili sve naše komšije, onako u redovima, sa osmjesima, čekajući svoju nagradu. Baklave, sokovi od džulberšećerke koji su se posebno čuvali za ovu prigodu i druge đakonije, svi su nas i bez izuzetka sa osmjehom dočekivali i darivali. Išli smo u džamije i na teravije, radili smo i nestašluke i razne zgode, ali uvijek smo i bezpogovorno poštovali sve naše starije, posebno komšije.

Televizor, mobitel i dron za bajramluk

Bilo je to doba kad  je u sarajevskoj mahali komšija bio isto što i roditelj, pa ako nas bilo ko od njih pošalje u granap ili nam „naredi“ šta ne smijemo raditi, to se bez pitanja izvršavalo. Tako su nas i primali u svoje kuće, kao svoju djecu, jer smo zajedno sa njihovom onda išli našim roditeljima i tako dok ne obiđemo čitav krug u cijeloj mahali.

Kad se sve zbroji, skupila bi se poprilična svotica od bajramluka pa su se onda pomno planirale kupovine onoga šta smo željeli. Moja ljubav su bili časopisi i bajramluke sam „razvačila“ na mjesečna izdanja tadašnjih magazina Bravo Ćao, i sličnih koji su oblikovali generacije koje su rasle krajem sedamdesetih i osamdesetih, a bili su neiscrpan izvor informacija o muzici, filmovima, modi i što je najvažnije uvijek su imali poster neke slavne ličnosti koje smo mi sa oduševljenjem lijepili po zidovima soba.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Danas kad smo mi oni koji dočekuju djecu, Bajrami izgledaju drugačije. Nema djece u grupama na vratima, nema ni te cike i vriske po ulici, samo bliža familija navrati, a i to ne miriše kao onda kad smo djeca bili. Sa tugom se sjetim svih onih koje sam iskreno voljela, a više nisu sa nama i tužno pomislim kako mi bajrami nisu ono što su nekoć bili, zbog izgubljenog, zbog onih koji nedostaju da upotpune taj doživljaj i miris, zbog njihove ruke i osmijeha, zbog njihovih soba koje više nisu tako šarene, zbog toga što oko ne vidi keranu šamiju čuvanu samo za Bajram, zbog toga jer je baklava od „kupovne“ jufke, a sok iz tvornice i na koncu zbog toga što su kuće sada tako velike da se ljudi u njima ne vide. 

Posmatram mog malog sina i na pitanje šta ćeš kupiti za bajramluk reče mi: „TV za svoju sobu, mobitel i dron“. Gledamo ga ja i suprug i smijemo se i do momenta kad pišem ove redove. TV je već kupljen jer ga je tetak počastio čuvši njegovu želju. Samo tako, televiziju, koju su moje generacije u svojoj sobi morale danima sanjati, mjesecima pričati i moliti, pa je bilo čudu ravno kad je neko i dobije. Pa da, mi smo po zidovima lijepili postere, a oni televizije, a sad  žele i dronove.

Očuvati pozitivne običaje

Baš na sam Bajram pročitala i vijest da je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo dalo preporuku da se djeci za ovaj blagdan daruju knjige i pomislih koliko se možda i plemenita ideja razilazi sa stvarnošću generacija koje su danas djeca. Oni su već u dronovima i tehnologijama, a knjige uglavnom čitaju na netu (ako uopće).

Njima bi moj omiljeni časopis Bravo bio čudan i sigurno bi se smijali da ga vide, jer samo jednim pritiskom na dugme, čitav svijet im se otvara na dlanu, onako na dodir, a slutim da će ubrzo na pogled ili samo pomisao. Jer ko bi iz mojih generacija ikada pomislio da ćeš umjesto postera na zid moći ‘zalijepiti’ televizor?

Ako se vratimo našoj tradiciji darivanja djece bajrambankom, ja bih je ipak sačuvala, ne bih ni pomislila da je nečim zamijenim, jer možda je ona samo kap u onomu što se već odavno izmijenilo u našoj tradiciji do nama neprepoznatljive mjere.

Jer, ako ćemo iskreno, prije će mi neko dijete na vrata po bajrambanku nego li po knjigu, pa to je isto za sve generacije. Jer da nam je samo jednom amidža ili komšija kad smo bili mali dao kakvu knjigu, sumnjam da bi ih se sjećali na način koji to činimo danas. Njegujmo pozitivne običaje zbog naše djece i potičimo ih u lijepim tradicijama, njihovi su životi svakako mnogo drugačiji od naših i još puno novih, nama nepojmljivih stvari ih svakako čeka.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera