Oktobar je mjesec knjige, biblioteka i roze vrpce.
Vrlo davno, ustajali smo subotom rano, kako bi na radiju uhvatili kultnu emisiju “Primus”, kojom su nas do suza zabavljali tada praktično dječaci iz “Top liste nadrealista”.
Jednog davnog oktobra govorilo se o tadašnjoj manifestaciji “Oktobarski dani kulture”, gdje pitaju zaposlenika biblioteke: “Da li ćete uspjeti da ostanete kulturni do kraja oktobra?”
Pošto je medicine i lijekova sve više, a zdravlja sve manje, Bosna i Hercegovina je zauzela vodeće mjesto u Evropi po smrtnosti od karcinoma dojke. Na samom vrhu ove top liste utrkujemo se sa Srbijom i Albanijom, koje su nas ipak ozbiljno nadmašile u prevenciji, jer imaju koliko-toliko izgrađen sistem pozivanja žena na preventivne preglede.
Skandinavske zemlje su preko 90 posto suzbile stepen obolijevanja od ove bolesti. Sve prevencijom. Možda i zdravim životom, možda i čišćim zrakom, ali preventivnim skriningom definitivno.
Oboljele osvješćuju zdrave
Ako bismo građane Bosne i Hercegovine pitali da li kod nas postoji ovakav vid prevencije, vjerovatno bi, bez previše razmišljanja, rekli da postoji, da se na tome radi, no zapravo, ne radi se apsolutno ništa. Ne rješava se problem mjesecom borbe, nego uspostavom funkcionalnog i kontinuiranog sistema koji ga tretira.
U Bosni i Hercegovini se o ovom problemu priča malo više tokom oktobra nego ranije. Ta priča rezultira time da članice udruženja oboljelih i izliječenih žena stave roze trakice na rever u znak podrške. Upravo te žene, koje bi realno najmanje bile dužne i obavezne, osvješćuju one koje su zdrave, izlaze na trgove, dijele nesebično svoja iskustva, daju savjete, ponalaze lijekove…
Ali, realno, zašto bi ovo bila njihova obaveza? Zar nije interes još uvijek zdravih žena da preuzmu ovu brigu? I zar nije jedina i istinska obaveza ovog društva da uspostavi sistem prevencije? I da li se žene, ako ne sve, onda barem obrazovane, žene iz gradova, kojim je sve lakše dostupno, organizuju u borbi za uspostavu sistema prevencije?
Karcinom dojke je vodeće maligno oboljenje žena u Bosni i Hercegovini i regionu, i ne samo žena. Izlječiv je u procentu od 90, ukoliko se otrije na vrijeme. Ženama se savjetuje da samopregledom otkrivaju začetke ovog oboljenja, no ono što je istina jeste da je rak dojke, onda kad je u fazi pogodnoj za laičko napipavanje, već u trećem od četiri stepena razvoja ove bolesti, a liječe se u prva dva. Jedina sreća je što je u manjem procentu maligan onda kad je napipljiv.
Posljedice iseljavanja kadra
Jedini način borbe za stanovništvo, za zdravlje žena i savjesno upravljanje sredstvima zavoda zdravstvene zaštite jeste rano otkrivanje, jer je tad efikasno i jeftino, umjesto skupih, teških i nepouzdanih metoda liječenja.
Neki dan nisam uspjela obaviti mamografsko snimanje dojki, jer u domu zdravlja nije bilo niti jednog tehničara koji rade na ovom aparatu. Svi su na bolovanju ili već jednom nogom u Njemačkoj. Uveliko trpimo posljedice iseljavanja kvalifikovanog kadra, posebno medicinskog i, naravno, s ovom pojavom nedovoljno usklađenog zapošljavanja novih.
Znamo da su i konkursne procedure dugotrajne te da naši, političkim angažmanom birani, rukovodioci zdravstvenih ustanova nemaju menadžerska znanja i kvalifikacije, pa je tako zapošljavanje u potpunoj disharmoniji sa upražnjavanjem mjesta nastalih odlivom kadrova.
A htjela sam ispoštovati oktobar.
Problem je, kao i svi problemi nesređenih društava sa nezrelom demokratijom, višeslojan. Borbu protiv karcinoma dojke vode, zapravo, izliječene i oboljele žene, izlazeći na gradske trgove, dijeleći roze trakice. Prevencijom se, zapravo, niko ne bavi. Niti je traže zdrave žene.
Zdravlje je za bogate
Sve se svodi na iščekivanje ili potiskivanje razmišljanja i nama tako svojstveno razmišljanje – ma to se dešava nekom drugom…
Prevencija zahtijeva stabilan i jasan sistem, koji neko treba da razvije, kojim treba da se obuhvate sve žene. Oni koji treba da rade na razvoju sistema su u ministarstvima i vladama, obuzeti suludim egoizmom, bave se, naravno, sobom, vjerujući da se ovaj problem ne tiče njih. Neki ne znaju, neki su, jednostavno, umorni i zatrpani.
Tolstoj je pisao o robijašima protjeranim u Sibirske tajge, koji su tamo, prepušteni bešćutnoj borbi za život, počeli da jedu jedni druge.
“Ljudožderstvo ne počinje u tajgi, nego u ministarstvima i departmanima, u tajgi se, zapravo, završava!” (Vaskresenje, L.N. Tolstoj)
U Bosni i Hercegovini obolijeva svaka osma žena. Neki dan nas 16 je slušalo predavanje o ranoj dijagnostici karcinoma dojke, jer – oktobar je. Od 16 žena u prostoriji dvije su statistički već oboljele. Naravno, one žene koje samoinicijativno odu na pregled biće zakazane za šest mjeseci, godinu, pa i više dana. Onaj broj žena koje upozorenja shvataju ozbiljno i koje imaju novca otići će na pregled van sistema javne zdravstvene zaštite i platiti to svojim novcem. I zdravlje je za bogate!
Sprečavanje jeftinije od liječenja
Ne uspjevši da obavim mamografski pregled, razmišljam da li ću uspjeti da ostanem savjesna i uplašena do kraja oktobra?
Kao i u svemu, sprečavanje je znatno jeftinije od liječenja. Prevencija je prepuštena građanima i udruženjima onih koji su ova opaka iskustva već imali. A kako doprijeti do seoskih žena i onih koje žive u malim mjestima kad ni u većim nema mamografa, a sad već ni osoblja koje ga opslužuje. I zašto mi nemamo i kad ćemo imati mobilne mamografe? Možda kad se na terenu pojave prvi slučajevi “ljudožderstva”?
“Ako ne znaš da se baviš ljudima, sjedi s mirom, bavi se sobom, bavi se stvarima, bavi se bilo čim, samo nemoj ljudima”, također je rekao Tolstoj.
I šta radi žena uplašena svim znanjima i prijetnjama, opasnostima, osim da se potapše po ramenu i kaže: “Budi dobra do oktobra, posle ćemo lako…”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera