Piše: Božo Sušec
Nekako se pogodilo da je baš za Dan žena, 8. ožujka, u Zagrebačkoj areni priređen veliki borilački spektakl. Usprkos vatrometnoj promociji, salvama reklama iz svih pisanih i elektronskih medija, usprkos što je gromoglasno najavljivan megameč između dragog nam Mirka Filipovića Cro Copa i nekad trostrukog svjetskog prvaka u K-1 Remyja Bonjaskog – “Letećeg džentlmena” iz Nizozemske, u najvećoj hrvatskoj dvorani okupilo se tek šest tisuća gledatelja.
Nisu puno izgubili oni koji su ostali doma, jer dvoboj, prema očekivanjima, nije bio sadržajan i bogat (Bonjasky se opraštao, a Cro Cop daleko je od svojih najboljih dana). Bio je, manje-više, izjednačen, a suci su, preglasavanjem, pobjednikom proglasili Nizozemca (29:28, 29:28 i 29:29). Vidno razočarani Mirko, izjavio je da nije zaslužio takvu sudačku krađu pred domaćom publikom, a gledatelji su proglašenje pobjednika nagradili silnim zviždukom i uraganom uvreda i pogrda na račun sudaca.
Sudačke nepravde
Još jedna sportska prevara, još jedna sudačka farsa???
U prvom je redu sjedio, i sve to s distance promatrao, specijalni počasni gost Evander Holyfield, sad već 51-godišnja boksačka legenda, jedini boksač u povijesti koji je četiri puta osvajao naslov svjetskog prvaka u najtežim kategorijama. Bio je svjetski prvak u svim mogućim verzijama boksačkih federacija ( WBA, IBF i WBC). Pobjeđivao je, među ostalima, i Georgea Foremana, Larryja Holmesa, Riddicka Bowea, Raya Mercera, Mikea Tysona (x2), Michaela Moorera…
Čovjek koji je za svoje mečeve za titulu obrtao desetke milijuna dolara danas za prehranjivanje obitelji (ima 11-ero djece) zarađuje kao promotor borilačkih sportova, kao ikona koja uveličava i drugorazredne priredbe. Očito da je bio jak i u trošenju, jer je još 2011. godine, kao 48-godišnjak, boksao i zarađivao. I danas izgleda kao da bi mogao u ring, no propisi profi boksa to ne dopuštaju.
U najširoj javnosti, osim po 30 klasičnih nokauta, poznat je i kao boksač komu je u svom ljudožderskom ludilu Mike Tyson, usred meča, odgrizao komad uha. No, nije to najgore što mu se dogodilo. U svojoj 29-godišnjoj karijeri doživio je toliko sudačkih nepravdi i bestidnih odluka da ih je nemoguće i pobrojati. Sve nepravedne poraze mogao je nadoknaditi u revanš mečevima, ali nikada nije uspio prežaliti olimpijsko zlato koje mu je doslovce – ukradeno.
O tom događaju s Olimpijskih igara 1984. u Los Angelesu kod nas je objavljeno toliko dezinformacija, izmišljotina, intriga, pa čak i besprizornih laži, da kao neposredni svjedok tih događanja osjećam silnu potrebu napisati što se stvarno tamo zbilo, posebno zbog mlađih čitatelja.
Evander Holyfield, tada 21-godišnjak, došao je na OI 1984. godine, prošavši mučne američke kvalifikacije, pobijedivši u odlučujućem meču aktualnog svjetskog prvaka Rickyja Womacka. U tom času niti u jednoj kategoriji nije bilo toliko superiornog boksača poput Evandera. Baš je bio strah i trepet za sve sudionike.
U prvom kolu nokautirao je Ganca Taja Akaya u trećoj rundi. U drugom Iračanin Ismail Salman nije izdržao niti dvije runde, a u četvrtfinalu je pomeo Kenijca Sylvanusa Okella već u prvim sekundama prve runde.
S druge strane ždrijeba, ka finalu je prilično suvereno kročio naš Ante Josipović, pobjedama na poene protiv Nijemca Botta, Rumunja Donicija i Alžirca Moussae. Objektivno, u eventualnom finalu protiv Holyfielda šanse su bile na nuli. Postojao je samo silni strah da ga prejaki Amerikanac ne ozlijedi.
No, svi su zaboravili na čovjeka koji je jedini mogao zaustaviti razorne nokaut udarce budućeg svjetskog profesionalnog prvaka. Antijunak bio je čuveni beogradski boksački sudac Gligorije Novičić, šarmantni bjelokosi bonvivan, jedna od sivih eminencija moćnog sudačkog lobija.
U svojem dugogodišnjem bivanju u sportu vidio sam bezbroj sudačkih kuhinja u nogometu, rukometu, košarci, posebno u vaterpolu, ali sve su one mala djeca za zle boksačke čarobnjake.
Dosta šale
Digresija-ilustracija
Kad je boksački klub “Pula”, prije nešto više od trideset i pet godina, odlučio stvoriti jaki boksački tim na čelu s Matom Parlovim, najugledniji i najstručniji boksački TV komentator Dragan Nikitović i moja malenkost bili smo njihovi gosti. Nakon što su Puljani objasnili koncept i nabrojali vrsne boksače koje su kupili, Nikita ih je upitao: “A koliko imate vaših sudaca? Bez najmanje pet sudaca, a članovi uprave moraju imati najmanje 20 godina zatvorskog staža, nemate šansi biti prvaci Jugoslavije.” Toliko o sucima i čistoći sporta u to vrijeme.
Potez Gligorija Novičića usred Sjedinjenih Američkih Država, na njihovoj Olimpijadi, nadmašio je sve dotad viđeno. Trebalo je to smisliti i imati đon obraz da se provede u nedjelo pakleni plan. I to pred prepunom dvoranom američkih navijača, pred brojnim olimpijskim uglednicima i pred stomilijunskim TV auditorijem.
U polufinalnom meču s Novozelanđaninom Kevinom Barryjem Amerikanac se uglavnom poigravao, kao da nije želio skratiti užitak gledateljima. U drugoj rundi odlučio je da je dosta šale i silovito potegnuo desnicom u tijelo. Kad se protivnik sagnuo, topovskim aperkatom ljevicom poslao ga je na pod. Novičić nije niti brojao Barryju. Proglasio je to nokautom. Evander se povukao u neutralni kut. Pozvao ih je na proglašenje pobjednika i – možete zamisliti reakciju u dvorani kad je podigao ruku Novozelanđanina i proglasio ga pobjednikom. Zapanjenom Barryju trebalo je nekoliko sekundi da se snađe, a zatim je kao pravi sportaš prišao Amerikancu i podigao njegove obje ruke u zrak, priznavši mu pobjedu. Lijepo, ali nije bila baš neka utjeha za Holyfielda.
Novičićevo prvo objašnjenje bilo je da je diskvalifikaciju dosudio zbog nedopušteno niskog udarca ispod pleksusa, ali kako je snimka pokazivala da je riječ o udarcu u tijelo, službeno je objašnjenje promijenjeno u diskvalifikaciju zbog udarca poslije sudačkog znaka – break/stop. Holyfield je eliminiran, a nenokautirani Barry nije imao pravo nastupa u finalu, jer je službeno izgubio nokautom, a poslije takvog poraza – 28 dana nemaš pravo nastupa.
Josipović, koji sasvim sigurno nije bio dio podle spletke, žestoko je izviždan na proglašenju pobjednika, ali dobio je i pljesak, jer je na kraju pozvao Holyfielda da stane uz njega na najviše postolje.
Tako su tri zemlje osvojile olimpijsko zlato, jer su Novičić/Josipović jugoslavensko odličje svojatali i proknjižili kao svoj uspjeh – i Srbija kao nekakav sljednik Jugoslavije, Bosna i Hercegovina, jer je Josipović rođeni Banjalučanin (ne znam kakav je stav Republike Srpske) i Hrvatska, jer je Josipović Hrvat (iako se prema nekim navodnim informacijama u popisu devedesetih izjasnio kao Japanac).
Serija neugodnosti
Evander Holyfield nakon teškog razočarenja u amaterskom boksu odmah je prešao u još prljavije vode profi boksa, gdje je doživio još seriju neugodnosti i nikad se nije pridružio velikim prvacima koji su bili i olimpijski pobjednici – Casiusu Clayu, Joeu Frazieru, Georgeu Foremanu, Lennoxu Lewisu, Vladimiru Kličku…
Ante Josipović više nikada nije ponovio boksačke uspjehe, ali ostao je dio trolista s ovih prostora koji se mogu pohvaliti olimpijskim boksačkim zlatom. U društvu je s Matom Parlovim (Minhen 72) i Slobodanom Kačarom (Moskva 80). Neki je maskirani idiot 1997. u Banjoj Luci ispalio dva metka u olimpijskog odličnika, u ruku i u slezenu, ali se Ante brzo oporavio.
Baš danas čujem da će možda biti kandidat za potpredsjednika Republike Srpske.
O Gligoriju Novičiću ništa ne znam – i ne želim znati.
Izvor: Al Jazeera