Htio to ili ne, ne može čovjek da se ne upita u kojem pravcu ide ovaj svijet. Čini mi se da nikad nije bilo više vjernika, a nikad svijet nije bio u takvom razdoru bogatih i siromašnih. Gotovo svakodnevno možemo na nekom portalu ili u novinama vidjeti raskalašenost i bezobrazluk bogatih i najtužnije i najpotresnije scene siromaštva.
Evropa i svijet preplavljeni su izbjeglicama iz područja u kojima se vode ratovi zbog vjere, politike, bogatstva ili moći. Dok svakodnevno hiljade ljudi odlaze u neki, po njima bolji svijet, sa zavežljajem u ruci, njihovi sunarodnjaci ili braća po vjeri kupuju zlatne avione, zlatne automobile i zlatne zahodske školjke. I to je potpuno isto za bilo koju vjeru. Od ruskih supermilijardera, arapskih superbogataša ili američke zlatne mladeži. Takmiče se ko će više novca potrošiti i na što bizarniji način. U posljednje vrijeme polako, ali sigurno pristižu ih i kineski milijarderi.
A kako mi pratimo evropske integracije i želimo da se uključimo u svjetska zbivanja, nije ni čudo što se kod nas najviše hadžijaju i najviše novca za vlastite svrhe potroše upravo oni koji najviše zagovaraju jednakopravnost, zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i vjere kojoj pripadaju. Pa i vjerski službenici, koji bi, po pravilu, trebali da propagiraju skromnost, da zaštite siromašne i pomognu gladne, svoje sunarodnjake i pripadnike vjere gledaju iz veleljepnih palača i skupocjenih automobila, obično sa zatamnjenim staklima. Da narod slučajno ne vidi u kakvoj raskoši živi onaj koji im zagovara skromnost.
Papa Franjo tokom svoje posjete Sarajevu pokazao je da može sasvim udobno da se preveze od tačke A do tačke B ili C u starom Fordu Focusu. Dok je ispred i iza njega bila kolona luksuznih automobila političara iz jedne od najsiromašnijih evropskih zemalja. Da sam kojim slučajem sjedio u jednoj od tih limuzina, umro bih od stida što se jedan od najvažnijih ljudi na svijetu vozi u običnom autu, a ja u limuzini. Ali obraz ovih naših puno je deblji nego što to možemo i da zamislimo.
Nasjedanje na njihove priče
Kao što neki arapski bogataš kupi avionske karte za 80 svojih sokolova da ih malo provoza ili zauzme četiri sprata najluksuznijeg hotela u Londonu, ruski milijarder čisti cipele hiljadama eura ili kineski milijarder pali cigarete dolarima, a djeca američkih bogataša kite se najbizarnijim slikama trošenja novca po Instagramu, tako i ovi naši zagovornici demokratije svako malo obnavljaju vozni park, kupuju nove gume za svoje (naše) ljubimce i troše milione maraka na obilazak destinacija širom svijeta.
U isto vrijeme mladost im odlazi iz države na putu za boljim životom, izmoreni penzioneri rove po kontejnerima, a javne kuhinje niču gotovo kao kladionice. Uostalom, zašto bi se oni sekirali što naša djeca odlaze vani kada su u većini slučajeva njihova djeca već odavno u inostranstvu? Školuju se po poznatim fakultetima, stječu znanje i vještine da se jednog dana vrate i naslijede svoje očeve na rukovodećim položajima.
Što da se oni sekiraju kako penzioner preživljava mjesec dana s 345 maraka (170 eura) mjesečno kad oni imaju većih briga? Valja naplatiti “odvojeni život”, trošak mobitela i automobila, rad u kojekakvim komisijama i ekspertnim timovima, uzeti po nekoliko puta otpremninu za odlazak u penziju ili tužiti državu što ih je nekad zakinula za dio mukom zarađene plate.
I dok se sve to dešava, nama serviraju glupe priče o ratovima, revizijama, referendumima i nemogućnosti vjekovnog suživota.
A mi k'o mi, nasjednemo iste sekunde.
I ponekad ne može čovjek da se zaista ne pita i ne pomisli kako je kukala majka onoj crkvi ili džamiji u kojoj se oni Bogu mole.
Ili da ne pomisli da i Bog ponekad promijeni stranu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera