O aršinu jednakih i jednakijih

U ilidžanskoj berbernici-frizeraju živi i radi berber koji ima isti aršin za sve – dva sata (EPA)

Piše: Saida Mustajbegović

Kako ga nazvati – umjetnikom, psihologom ili majstorom svoga zanata? Sve je on to pomalo. Čudesna je kombinacija frizera i berbera: prvim, čine ga električne mašinice, koje iako zuje, niko i ne čuje, a drugo bi mu ime dali zbog stare britve pred ogledalom, pumpice… i aršina.

No, on je između ta dva pojma jer vrijeme prokazuje nedostatak crvene stolice i daske za one koji nisu „dorasli“. U tom mikro svijetu, skrivenom u sokačiću čije ime ni po čemu nije prepoznatljivo, nalazi se sve čega nema u ostatku grada.

Svi su tu jednaki. Oni jednakiji imaju mapu grada koju jednaki ne razumiju. Valjda zbog nerazumijevanja, u tih malo kvadrata, nikada se nisu sastali. Jer tu, na periferiji prijestolnice Bosne i Hercegovine, sahat-dva otprilike, svaka mušterija utroši. Vrijeme im je vizit karta, a to je ono što još imaju jedino jednaki.

Dva sata

Na radnjici, vrata se otvore i zatvore često, ali se u prostoriji ne promijeni ništa. Svaki put se ispriča neka „usput“ izgubljena priča ili zagonetka, tipa one „dva lokvanja oko panja – šta to bi?“ Jedina preporuka za tog majstora je zapravo pitanje – imaš li dva sata?

– „Možeš li me, majstore, ošišati?“

– „Mogu.“

Nakon pitanja, posjetitelj počne brojati. Jedan, dva, tri… sve do broja sedam. Uglavnom je sedam jednakih koji čekaju majstora. Onda se preformuliše pitanje: „Mogu li se ošišati?“

– „Ja mogu, a za tebe ne znam…“

Uvijek iste rečenice, a svaki put nove. I nakon nje, opet isti, na čudesan način uvijek novi scenarij: pridošlica još jednom se ogleda kroz majušnu prostoriju, u koju svi jednaki stanu po nekom nama čudnom kosmičkom redu. Prosto u toj radnji nema zakazivanja, a mušterije se pomjeraju ka stolici, najčešće suprotno kazaljkama na satu.

Ostali jednaki, gledaju iznad njegove glave – ekran na kojem se smjenjuju sportski sadržaji i ponavljaju opaske o „nauljenim“ rukama ili kopačkama. Iako svi pogledaju u skupe i moderne telefone, ta aktivnost se završava baš sa tim beznačajnim pogledom, dok neko drugi od jednakih čita novine, glasno izgovarajući samo najvažnije iz jedinog štiva koje se tu može pročitati. Opet bez vidnog reda, ali kao da baš „taj“ treba nastaviti iščitavati sadržaje iz jedinih novina koje se u dućanu nalaze.

Snaga lokalne zajednice

U tom prostoru nema bežičnog interneta, društvenih mreža, ni selfija. U tom prostoru prosto ne možeš biti jednakiji. Opet kao da je upravo za taj frizeraj-berbernicu ispisao Ephraim Kishon u svom satiričnom romanu „Lisac u kokošinjcu“. Jer u navedenom romanu radnja se dešava, barem najvažnije stvari, u berbernici jednog zabačenog sela do kojeg potrepštine se dovoze jednom sedmično. Seljani tokom sedmice dođu i upišu šta im treba. I zapravo, to je najvažnija funkcija koju neko ima u selu u kojem ne postoji niti načelnik, niti sekretar…

Ne postoji niko ko bi bio jednakiji. Svi su u tom zabačenom izbjegličkom izraelskom selu isti i svako ima svrhu, kojom ne zasjenjuje svrhu postojanja onog drugog, podjednako jednakog. I kako to već Kishon duhovito ispisuje, kataklizmu u toj jednakosti izazvao je dolazak političara koji nije mogao pojmiti činjenicu da nešto može funkcionisati bez postojanja jednakijih.

Provocirajući situacije koje su izrodile potrebu da bude jednakijih, izraelski političar je prvobitno urušio tradiciju seljana koji su izgubili uzajamno poštovanje; umjesto spokoja i onoga što se u našem narodu zove saburom dobili su suprotne situacije; dok im je red u kojem se (možda baš suprotno kazaljkama na satu) zna svačije mjesto donio anarhiju, u kojoj su jedini glasovi koje su čuli bili upravo sa megafona koji su iz sedmice u sedmicu bili sve bučniji. Suština je da nakon posjete tog starog političara u selu nije ostalo ništa.

Otkud izraelska pored sarajevske berbernice u ovom blogu? Jer upravo u tom mikro svijetu je jezgro onoga što je snaga lokalne zajednice, što je Kishon sjajno opisao. Pisac je vješto, stavljajući do jučer jednake protgoniste u situaciju borbe za prevlast, iscrtao sudbinu svih jednakih koji preko noći postanu jednakiji…

A to je ono što svakodnevno gledamo na šalterima u općinama i inim institucijama, čekajući u hodnicima bolnica…  

A u ilidžanskoj berbernici-frizeraju živi i radi berber koji ima isti aršin za sve – dva sata. Njegova mjera važi i za lokalnog imama, i lokalnog političara, pijačara, dječaka prvačića… I upravo taj aršin je ono na što pristaju svi koji strpljivo čekaju svoj red, ali i uporno se vraćaju i čekaju svoj red na novine.

Izvor: Al Jazeera