Novo lice moje američke kuće

Kad sam došao da pogledam svoju prvu kuću vidio sam - užas, piše autor (EPA)

Četiri snažna uragana, ona iznad “skale 3”, pregurao sam preko svojih leđa ovdje, na Floridi, a broj tropskih oluja i “depresija” i ne brojim. Od vjetra, kiše i sunca “otišla” mi je fasada na kući. Postoje dva načina za novu fasadu: prvi je kompanija koja se time bavi i cijena je dva pta veća od druge solucije, slobodnog Meksikanca, koji živi od toga. Naravno da sam izabrao drugu varijantu i na preporuku dobio čovjeka za “novo lice” moje kuće.

Radove sam, kao što je normalno u SAD-u, uredno prijavio Homeowner Associationu, kompaniji koja se brine o pravilima ponašanja u mom naselju, i dobio pismeni odgovor da je zahtjev odobren te da na rasplaganju i izboru imam dvije boje – onu dosadasnju i još jednu za nijansu svijetliju. Razliku između nove boje i one stare mogu uočiti samo oni koji znaju da si kuću “krečio”. Znači, ima izbora…

Svaka normalna država funkcionira na bazi prinude i dobrovoljnosti, gdje je odnos u korist ovog prvog 90 posto, a ostatak je na “savjesti”. Tako je zvanično, mada Amerika malo “pogura” onih 90 posto i na volju ti ostavi jedan ili dva postotka. Sve što je na bazi “prinude” funkcionira, a sve što je bazirano na dobrovoljnosti uvijek je jako upitno.

Dva posla i jedan san

Prvu kuću u Americi sam kupio nakon samo godinu dana boravka na Floridi, jer mi se učinilo da je daleko bolje plaćati kredit za kuću nego rentati apartman, što se kasnije ispostavilo kao dobra odluka. Dakle, novo naselje sa pedesetak kuća, s komšijama koji su pripadali “staležu” u kojem sam i sam bio, odnosno neka  srednja niža američka klasa radnih ljudi. Većinom su to bili ljudi sa srednjom školskom spremom, koji su radili jedan ili dva posla i između toga sanjali “američki san”, ali za početak nije bilo loše. Nije to bilo ni najbolje, ni trajno rješenje, jer je tu svako sebe vidio u nečem boljem i većem, a ove kuće o kojima govorim bile su odskočna daska da jednom san postane java.

Živio sam u tom naselju nekoliko godina, vozio se do posla i nazad svaki dan tri sata, što je i bio razlog da tražim nešto bliže poslu. Postojala je dilema – promijeniti posao ili kuću, a ja sam se odlučio za ovo drugo, jer mi je izgledalo prihvatljivije i lakše.

Novu kuću sam pronašao i kupio na samo pet minuta vožnje od radnog mjesta. Kupoprodajni ugovor, “debeo” više od 100 stranica, potpisao sam u roku od pet minuta, mada mi je ostavljena mogućnost da ga kompletno pročitam. Nisam to uradio, nego sam “stavio autogram” na “povjerenje”, što bi kasnije podrazumjevalo, u bilo kojem sporu, da sam bio svjestan na šta sam stavio potpis.

Nakon što sam završio poslove oko banke, kredita i ostalog, iznijeli su mi na stol novu knjigu, ne tako debelu ko što je bila prva, možda pedesetak stranica. Ugovor s Homeowner Association, kompanijom koja se brine o pravilima ponašanja ljudi sa svojim kućama u novom naselju, i to isključivo vanjskim, vizuelnim, odnosno da njihova odgovornost nije i zona unutar kuće. I to sam, naravno, potpisao ne pročitavši ni slovo.

Hoćeš li stanovati – plati!

Kasnije me je ponešto zanimala ta druga “knjiga”, pa sam, između ostalog, otkrio da: ukoliko kupim čamac ili brod, “ne smijem ga parkirati ispred kuće duže od dva sata”, što me posebno nije ni uzbudilo, jer nisam imao namjeru kupovati ni čamac, ni brod. Homeowner Association sam prihvatio “čisto bosanski”, kao namet koji se ne da izbjeći, jer mjesečno košta oko 150 dolara, ali ga ne možeš promijeniti. Hoćeš li stanovati – moraš to i platiti.

Prošle su godine a da u “stari kraj”, gdje je bila moja prva američka kuća, nisam išao. Daleko je, a i put me nije vodio u taj dio grada. Prošle godine tražio sam neki dio za mikser i prodavnica koja ga je imala je bila blizu moje stare kuće i naselja, pa rekoh kad sam tu, da malo svratim, da vidim kako to danas izgleda. To moje prvo američko naselje nije imalo regulatora kao što je Homeowner Association, pa su se o stanju oko, na i u kući brinuli oni koji u njoj i žive, bez ikakavih pravila i “stega”, sve je ostavljeno na volju i ukus stanovnicima tih kuća.

Kad sam došao vidio sam – užas. Ima kuća čija je fasada obojena jarko zelenom bojom ili isto tako crvenom bojom; ispred kuća se nalazi sve ono što nije moglo stati pod krov i cijelo naselje izgleda poput pijace starih stvari. Jedva sam pronašao svoje prvo američko gnijezdo, sada obojeno nelogičnim četkama nečijeg (ne)ukusa. Travu ispred kuće, koju sam redovno održavao, kosio i zaljevao, sada je zamijenio pjesak pun korova.

To su oni trenuci kad se čovjek postane sjetan, ali i ponosan na svoju odluku: “Neka sam baš promijenio!” Vozio sam se nazad, ka drugoj, sadašnjoj kući, s nekim gorkim ukusom “sreće” što više nisam tu. Prva kuća koju sam kupio plaćena je 100.000 dolara. Nakon desetak godina, uz redovnih dva posto rasta cijena nekretnina godišnje, ovdje, u Orlandu, sada bi joj vrijednost trebala biti oko 150.000 dolara. Kako danas izgleda, ne vrijedi ni pola cijene koju sam za nju platio, dakle ni 50.000 dolara.

Ako ofarbaš kuću u crno…

Dobio sam prije nekoliko dana pismo od svoje “asocijacije”, u kojem kažu da su pokrenuli  postupak pred sudom protiv komšije sa broja 426, jer je nekoliko puta bio upozoren da kombi kompanije za koju radi ne smije parkirati ispred ulaznih vrata svoje kuće, jer tako piše u ugovoru kojeg je potpisao i koji, kao ni ja, vjerovatno nije pročitao. Nova kuća u kojoj živimo moja porodica i ja godišnje vrijedi dva posto više nego lani, a boje fasade su iste kao i prije deset godina. Na ulici nema parkiranih automobila, a kante za smeće ne smiju “prenoćiti” ispred kuće.

Da tako bude košta 100 dolara mjesečno, a besplatno je “sve što je u kući”. Unutra možeš i u crno sobu “okrečiti”, ako tako voliš i ako ti odgovara, ali ono zajedničko i opće moraš poštovati. U suprotnom bi ti se moglo desiti da komšija svoju kuću, onu do tvoje, oboji u crno iz nekog razloga i da joj obori cijenu za trećinu, što i nije tako bitno za njega, ali jeste za tebe, jer će automatski cijena tvoje kuće pasti 25 posto.

Ozbiljne države funkcioniraju, dakle, na bazi dobrovoljnosti i prinude, a poenta je da čovjek u njima prihvati prinudu kao izraz dobrovoljnog, odnosno da je “dobrovoljnost” lična i direktna i da je uvijek stvar pojedinca, a prinuda odraz objektivnog stanja svijesti grupe. Ona možda jednom profunkcionira na bazi dobrovoljnog, što je jako daleko, bez obzira radilo se o Amerikancu ili Bosancu. Sve dok se to ne desi prelazni oblik osjećaja da prihvatiš prinudu kao vlastitu odluku jedino je dobro rješenje. A u kući radi šta i kako hoćeš, tu nema pomoći. Ili ima – 911.

Izvor: Al Jazeera