Nostalgija, vrlo lična bolest

Goran Simić, PEN, Kanada, Nostalgija, BiH, Pisci, Antologija
Prvi i najveći problem pisca u novoj zemlji jeste da sam sebe napravi vidljivim [Web stranica Gorana Simića]

Poezija Gorana Simića je prevedena na više od 12 jezika i ušla je u svjetske antologije kao što je Scanning the Century i Banned Poetry.

  Piše: Vedat SPAHOVIĆ

Izvini, prijatelju, na kašnjenju. Ponekad pišem kao da otvaram vlastiti stomak, javlja mi Goran Simić u posljednjem e-mailu. Ukrade mi prvu liniju, pomislih. Ja sam "pisanje", na koje nagovaram Gorana, svih ovih 18 godina, zvao operacijom po već operisanoj rani.

Možda sam očekivao od njega i opširnije kopanje po prošlosti, ali mu odgovaram sa hvala i " biće mi dovoljno za priču, za podsjećanja na tebe i Sarajevo i nas".

Imao sam za Gorana još stotinu pitanja. Nakon tog posljednjeg e-maila nisam imao nijedno više. Pobrkaću sta je moje, a šta njegovo. Ne da mi se krasti. Koja je dobit krasti nostalgiju. Zovu je bolešću. Vrlo ličnom.

Detalji pisca

Ovo je zasigurno Goranovo. Iz njegove kanadske biografije, tamo gdje sad "privremeno" živi, uzimam detalje. Rođen je, kažu Kanađani, u Bosni i Hercegovini, 1952. godine. Pisac je kratkih priča, poezije, eseja, radio komada i uz sve to urednik mnogih uglednih literarnih magazina u bivšoj zemlji koja je obuhvatala i Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju...

Poslije, oni to zovu, Bosanskog rata, od 1992-1995, emigrirao je u Kanadu 1996. pod pokrovljem PEN-a (Udruga pisaca) Kanada i aktivni je PEN član. Ratne 1993. inicirao je i bio jedan od osnivača PEN-a BiH. Poslije ću o njegovim kanadskim i svjetskim dostignućima, važnije mi je da pregovore naša pisma.

Prvo:

Da mi je neko prije 25 godina predvidio da ću svoje zrele stvaralačke godine trošiti u emigraciji daleko od Sarajeva smatrao bih ga zlonamjernim. Samo prljava mašta bi mogla smisliti da ćemo se jedno jutro probuditi i zateći u avetinjskom gradu iz kojeg u kolonama pretovarenih automobila bježe čak i oni koji su se do juče zaklinjali da će se stranke na vlasti urazumiti i opametiti. Bile su to slatke zablude koje su se kasnije jedna za drugom rušile pred našim očima.

Drugo:

U tri godine rušenja grada, a mi koji smo ostali u njemu, iako smo izgledali kao aveti, promijenili smo se nabolje. Sudarili smo se sa zidom logike i obnovili zaboravljeno štivo etike, makar među nama koji se nismo stidili što nosimo sindrom zatvorenika nepravedno osuđenih na tri godine patnje. Prije svega odrasli smo naprečac i oslobodili smo se zabluda da postoji neka ruka svjetske pravde koja će, makar u kašnjenju, pomesti sve one silne topove i snajpere sa brda oko Sarajeva, a sve nas izmučene i ponižene stanovnike poslati na jednomjesečni odmor na more.

Naučili smo mahom ono od čega nikada kasnije u životu neće biti koristi, od toga kako od kombinacije ulja, vode i pertle za cipele napraviti kandilo, kako od jadne humantirane pomoći napraviti jelo što je bilo ravno poduhvatu da se od ničega napravi nešto, do toga kojom brzinom pretrčavati raskrsnice sa kanisterima vode u rukama. Držali smo se toga da samo mrtve ribe plivaju nizvodno.

Brojni prevodi

I tako je Goran Simić, nizvodno, 1996. postao Senior Resident of Massey College, University of Toronto; već 2000. pripala mu je čast Pisca u Exilu prema Banff Centre for the Arts. Godine 2006. postao je Pisac -in-Residence pri University of Guelph.

Njegova poezija je prevedena na više od 12 jezika, ušla u svjetske antologije kao što je Scanning the Century (Penguin, 2000) i Banned Poetry (Index of Censorship, 1997), kao i brojne druge u Kanadi i bivšoj Jugoslaviji. I onda, kad najbliži, računajući i Goranovu djecu, misle, spasili se i tata je dobro, čovjek je i zdrav je i čitav je, kroz pismo broj tri nazad sam zajedno sa njim, opet u ratu.

"Zar si ikad slutio, pita me, da će mir biti dramatičniji i od samoga rata?"

Bilo mi je svejedno u kojoj zemlji ću biti stranac iz jednostavnog razloga, jer ne znam niti jednu zemlju na svijetu koja će radije primiti pjesnika nego inženjera elektronike. Pogotovo ako taj pjesnik govori engleski na nivou  četverogodišnjeg djeteta.

Strahovi i nade su jedini prtljag sa kojim emigrant ulazi u zemlju, a koji nije podložan porezu. Kasnije se javlja nostalgija i na nju plaćamo novoj državi debele poreze kroz putničke agencije, kafane u kojima se svira naša muzika i nedjeljne mamurluke i mjesečne novčane uplatnice za ostatak familije koja je u domovini ostala da nam čuva napuštene stanove.

Jednom sam na putu za Bosnu nosio keš koji su razni prijatelji slali svojoj rodbini i kad sam sabrao koliko novaca nosim na trenutak sam pomislio kako bih volio da doživim dan kad ću novac nositi u suprotnom smjeru.

Potom smo se, više se i ne sjećam, da li kroz pisma ili telepatiju sudarili na temi naših engleskih jezičnih akcenata. U iskrivljenim akcentima ostalo je barem malo te naše duše i identiteta.

Zar ti se ne javlja strah, pita me, da će zaboravljanje jezika sa kojim smo rođeni ići recipročno sa učenjem jezika nove domovine. Kod nekih naših ljudi sam primijetio da engleski jezik govore kao neki hibridni dijalekt bosanskog i obratno. I u Bosni i u Kanadi im se podsmijavaju na isti način.

Oni 25 godina rintaju da se jednog dana definitivno vrate u obnovljenu očinsku kuću, a kad se vrate shvate da su se prorijedili oni zbog kojih se vraćaju i naposlijetku shvate da više čeznu za kineskim praznicima u Torontu nego za krsnom slavom kuma u Vlasenici.

Tu se agonija nastavlja dok im vlastita djeca ne otkažu dolazak, jer su našli bolji turistički aranžman u ljetovalištu na Kubi. Nostalgija je vrlo lična bolest. Svi mi emigranti smo na ovaj ili onaj način inficirani tom neizlječivom bolešću.
Mislim se, hajde da završimo veselije. Pišem mu kako su jednog mog Mostarca, a ko bi to bolje od Mostarca, pitali: kako ti je u Londonu, ima li društva, drugova?

Najbolji prijatelj

On je odgovorio:

"A, kako će mi biti kad mi je žena najbolji prijatelj."

Goran uzvraća.

"Divno. Ovdje to ne bi shvatili ni kao balkanski vic, a kamoli kao metaforu."

Završavam na njegovoj ozbiljnijoj noti:

Prvi i najveći problem pisca u novoj zemlji jeste da sam sebe napravi vidljivim. Nije prošlo dugo dok nisam shvatio da sve moje knjige koje sam objavio ne vrijede na novoj književnoj vagi ni par dolara ukoliko nisu prevedene. Imao sam sreće da se moj dolazak u Kanadu poklopio sa pojavljivanjem moje knjige u Engleskoj i tu sam makar postao vidljiv, ako ništa, a ono kao pretendent da se na mene računa. Jer uvijek je u Kanadi postojala ona mala neoficijelna distinkcija između „mi“ i „oni“ ili, kako mi je jedan moj prijatelj objasnio, „staklena ploča iznad nas emigranata koja kontroliše koliko se možemo uspraviti“.

Koliko puta su me u Kanadi nagradili u ovih 16 godina, tri puta su me više odbili na račun nekoga pisca ko je svoju prednost stekao samo rođenjem.

Izvor: Al Jazeera 

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.