Njegovanje kontrolisanog zla

Ako neko prijavi uvjredljive grafite, istraga će biti u toku, i problem će "rešiti" – moleri, piše autor teksta (Al Jazeera)

Godina 1969., selo u zapadnoj Srbiji, uz granicu sa Bosnom. Početak je školske godine, televizija emituje reprizu sletanja Apolla 11 na Mesec. Vreme oskudno, kad većina kuća još nema televizor (a i Apollo se spustio u vreme raspusta), pa je učiteljica Rajka Kostić okupila dvadesetak đaka 3. razreda u svojoj dnevnoj sobi školskog stana na prvom spratu. Na stolu činija s voćem a, u svetlo-plavom omotu, pedantno izlomljene kockice čokolade „Galeb“, da bude bar po jedna za svakog. Bio sam jedan od tih đaka…

***

Godine su 2019. i 2020. Učiteljica Rajka Kostić još prima zasluženu penziju, danas kad svaka kuća ima bar po jedan televizor, „u koloru“, jer crno-beli su sad muzejski eksponati. I skoro da nema đaka bez pametnog mobilnog telefona, a svaka informacija očas posla obiđe planetu, uživo, u realnom vremenu.

Ne znam koliko današnjih osnovaca zna za Apolo 11 i imena „mesečeve trojke“ – Neila Armstronga, Buzza Aldrina i Michaela Collinsa. Ali, zato je svako od njih zapamtio ime bar jednog osuđenog ratnog zločinca i najmanje tri imena opskurnih likova koji nam se se svakodnevno keze i rugaju sa tv-ekrana. U međuvremenu, tinejdžeri sve češće na ekranima svojih telefona, između ostalog, zavrte i video-klipove vršnjačkog nasilja, snimljenog u učionicama, hodnicima, školskim toaletima…

Po zidovima škola – spolja i u dvorištu, valjda da bi se videli i sa ulice – „neko“ i „neki“ ispisuju grafite, crtaju i u malter urezuju nacionalizam, mržnju, pretnje, šovinizam… Hiljade tinejdžera kliče na koncertu pevača koji slavi ubijanje u logorima, vrte se fotografije na instagramu koje mnogima prizivaju sećanja na nedavne tragične reinkarnacije osvedočenog zla…

„Granate na Hrvate“ ili „I bez vrba nema veze, vješat ćemo vas na breze“, „Ubi Srbina“ – na zidovima škola u Beogradu i Splitu – ili gde god – dva su obličja istog zla koja se uzajamno podstiču. Većina medija i zvaničnika će ili prećutati ili će – suočeni s faktografijom – diskretno javiti kako je „napisano nekoliko uvredljivih poruka crnom bojom“ i osuditi „ svaki oblik ispoljavanja mržnje i netolerancije…“

Nisu to „dečja posla“, „nestašluci“, „navijački rat“, „vandalizam“… I nije to „prijavili smo slučaj“ i „istraga u toku“. Istraga nije ni počela, a i kad počne  – činjenice nisu poželjne. Nepoželjne su, jer – u toku je direktan prenos poraza ovdašnjih društava i država koje tolerišu pojavne oblike fašizma i uzročno-posledičnih ekstremizama.

Prećutkivanjem, ignorisanjem ili odobravajućim narativom vladajućih politika u celofan toboženje demokratrije i pluralizma pakuju se iz dana u dan razni Vacići, Fireri, Tompsoni…

Fašizam i ekstremisti, koji su postali deo političkog folklora, zasad su još pod kontrolom i služe za ograničenu upotrebu, zastrašivanje i disciplinovanje tzv. političkih protivnika i neistomišljenika. Naša je preteća nesreća što se alotropske modifikacije i oblici fašizma upozoravajuće pojavljuju i tamo gde bi upravo trebalo da nastaju znanje i maniri, gde se oblikuju društvena svest i tolerancija, uzajamnost i solidarnost, gde se – korak po korak – postaje čovek.

***

„Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas“, zapisao je osamdesetih godina prošlog veka Duško Radović.

Rizikujući da se ozbiljno zamerim čistuncima u odbrani ljudskih prava, primetio bih da Duškov savet o primeni starih vaspitnih metoda danas jednako može da važi i za decu i za roditelje. Samo što se „mator pas ne uči lajati“, ali zato uči mlađe da laju. Jer, iza pojedinih grafita vidi se i čita rukopis starijih, rukopis kućnog vaspitanja, zanemarivanja, rukopis lošeg školstva, izgubljenog u satiranju obrazovnog sistema i strategijama neesposobnih ministara prosvete koji misle da od njih i njihovog mandata počinje svet.

Ovo je samo ovlaš nabrajanje jer je problem vaspitanja i ophođenja s mladim generacijama neuporedivo kompleksiniji, slojevitiji, a moguće posledice pogrešnih koraka, lošeg činjenja ili, pak, samo nečinjenja su –  dugoročno preteće.

Ne znam šta sve u svoju odbranu može da kaže učiteljica u Baru i da li će joj neko poverovati u spontanost trobojki sa Velikim Štrumfom koje su njeni učenici crtali na školskom času na zadatu temu „crtanje ukrasa“. Tim pre jer se Štrumf našao na trobojci u danima kad se ulicama crnogorskih gradova valjaju protesti za koje se više ne zna gde tačno počinje politika, a gde i kako ne bi trebalo da prestane Crkva. Mediji beogradski su to proglasili „novim simbolom borbe za odbranu srpskih svetinja“, dok Podgorica samo što nije bacila anatemu na tu barsku školu – gle ironije – imena „Jugoslavija“.

U Beogradu, pak, grafite na zidovima škole koja nosi Njegoševo ime i poruke „Njegoš ne da svetinje“, „Bog je Srbin“, „Milo Šiptare“, „Ne damo svetinje“… direktorka nije pokušala da objasni niti ju je iko pitao. Škola ima video- nadzor i svog policajca. Ako neko prijavi – istraga će biti u toku i problem će „rešiti“ – moleri.

A šta ćemo sa hiljadama đaka koji prolaze pored tih političko-šovinističkih napisotina, pored klempaovog ustaškog „U“, pored poziva na ubistvo, vešanje, mržnju, koji su svedoci nasilja… Čime su oni zaslužili da budu žrtve torture, ko treba da ih zaštiti i kako? Škola, ministarstvo, država? Ili moleri? Pa do sledeće prilike. 

***

A mi ćemo se i dalje, osetljivi i (iz)mrcvareni raznim sukobima – od ratnih do političkih – zgražavati nad zlom koje preti od drugih, a razumeti vlastito i pravdati ga da je izazvano – tuđim zlom. I tako u nedogled.

I ne čini nacija, sama po sebi, nikog vrednijim ni pametnijim, a kad iz nacije proizilazi ideologija – očas se sklizne u fašizam. Uostalom, nije bilo tako davno i daleko kad je širom Nemačke fašizam odzvanjao kroz pokliče vođi, a grobovi se nizali, od ratišta do logora. Istorija jeste deo kolektivnog pamćenja, ali i pojedinačnog opamećivanja. Pametan se uči na tuđim greškama, a nerazuman ni na svojim.

Analizirajući fašizam u 10 tačaka, Umberto Eko je upozorio: „Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primera svakog dana, na svakom mestu na svetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja“.

Suština, izgleda, nije u tome što su svi slobodni da misle, niti što svako mišljenje ne znači slobodu. Suština je što mi imamo problem i sa poimanjem slobode koju bi dali sebi, a uskratili je drugima.

Izvor: Al Jazeera