Nisu nas uspjeli sve pobiti, ali da su pokušali – jesu!

Haos, nevjerica, strah i iznad svega – nekakva nadanja da će ovo trajati dan-dva, pa po starom, piše autor bloga. (Arhiva)

Pitaju me da napišem blog o zbivanjima 5. i 6. travnja 1992. godine u Sarajevu.

Koliko je prošlo? Punih 28 godina! Pa, kako su onda sjećanja tako svježa?

Vedo i Dalid zovu i pitaju: “Hoćemo li pred Skupštinu, skupila se raja, dolaze rudari, stotine autobusa punih ljudi da podrže Bosnu?”.

I odemo.

Kaos, nevjerica, strah i iznad svega – nekakva nadanja da će ovo trajati dan-dva, pa po starom.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Vidim ekipu Televizije Sarajevo s kombijem na čijem je krovu pokojni Dubravko Brigić.

Prijenos uživo.

Skrivanje od metaka

Pucnji s hotela Holiday Inn.

Sada je strah najveća emocija.

Ljudi provaljuju u zgradu Skupštine, a ja vidim snimatelja Stipu Svetinovića s kamerom. Idemo raditi.

Mene privlači ono što se događa na mostu Vrbanja, gdje su s one strane Miljacke naoružani Karadžićevi ljudi. Otamo dolaze pucnji, a bivše zgrade Dimnjačara i Unioninvesta služe kao zakloni napadačima.

Pronesoše ljudi tijelo neke djevojke. Kažu – ubili je dušmani!

Mi idemo, a ljudi mi viču: “Gdje ćeš Puljiću? Poginut ćete ljudi!”.

Postajem svjestan da na sebi imam svoju “sretnu”, bijelu jaknu koju sam nosio u ratovima u Sloveniji i Hrvatskoj. Super, ona me štiti i idem dalje.

Skrivamo se iza jednog kontejnera za smeće, dok nekoliko metaka udara u metalnu kantu. Onda ugledamo čovjeka kako se skriva iza zidića koji se podiže iznad Miljacke, odmah uz Vrbanja most.

Ne može se ni sakriti, krupan je. Odjednom on ustaje, počne vikati “Juuuriš!” i trčati preko mosta. Džilda, vođa navijača Želje, mog Želje. Kako on poleti preko mosta, tako i mi za njim. Oni idioti koji su pucali na nas počeše bježati uzbrdo. “Osvojismo” i Dimnjačar i Unioninvest.

I onda ugledah Edina Spreču! Hej, ljudi, napad iz 1972. godine  – Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. Opet iz mog Želje i opet u plavom dresu. Sprečo u uniformi Civilne zaštite poziva ljude da se okupe, da ne odlaze kako bi se moglo sačuvati ono što smo “osvojili”.

Moj Bože, je li ovo stvarnost? Avioni JNA u niskom letu dokazuju da jeste.

Smirenost i vjera u odbranu

Vraćamo se pred Skupštinu u kojoj su već počeli govori, dešavanje naroda. Dolaze i Vikićevci, dva policijska transportera, odoše prema Vrbanji. Opet plava boja. To nam svima nekako vrati smirenost i vjeru da se možemo obraniti.

Oni iz Skupštine me zovu da se i ja obratim narodu. Niti mogu, niti hoću.

Stipe i ja nekako dođosmo do zgrade Televizije da napravimo prilog od onoga što smo snimili ne sluteći da će svaki snimljeni kadar postati povijest.

U mom gradu, u mojoj zemlji tog se dana ginulo, a Suada i Olga nikada se ne vratiše kući. A, bio je to tek početak umiranja. Džilda je poginuo dvije godine kasnije kod Elektroprivrede. Svojim je tijelom štitio tijelo ranjene žene, pogođene metkom iz snajpera.

Ginulo se u mojoj zemlji i prije tog dana. U Ravnom u jesen 1991. godine, u rano proljeće u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Brodu, Derventi… Mi u Sarajevu, tog 5. i 6. travnja, postajemo svjesni što se događa oko nas.

***

Šestog travnja radim Dnevnik.

Puštamo snimke vojnih aviona iznad Sarajeva i ja kažem: “E pa, ne možete nas baš sve pobiti!”

I nisu, ali da su pokušali – jesu!

Izvor: Al Jazeera