Oglasi

Nikolinin krvavi nos i aktivista bez telefona

Može li vlast upravljati građanskom neposlušnošću tako da ima korist a da ne snosi posljedice?
Ako javna okupljanja budu zabranjena, ljudi će biti primorani ostati u kućama, ili se okupljati tamo gdje za to moraju platiti, piše autorAP/Tanjug

Zabrana snimanja policijskih službenika na kušnju stavlja svakog vlasnika "pametnog" telefona koji se zadesi na javnom skupu u kontaktu sa policijskim službenicima bez prisustva novinara. Ukoliko smatra da javnost ima pravo znati kako se ponašaju policijski službenici na dužnosti, toj potpuno trezvenoj i sabranoj osobi preostaju dvije opcije: pokrenuti live prenos i riskirati zatvor od 60 dana, ili snimati kradomice i ustupiti sadržaj redakciji u koju ima povjerenja.

Do koga će, kada i kako doprijeti taj snimak ne mogu znati ni novinar, ni korisnik društvenih mreža. Za razliku od ovog drugog, novinar može uticati na pojavnost ove objave i mora prikazati širu perspektivu događaja. Od njegove blizine mjestu događaja i blagovremenosti javnost neće imati gotovo nikakve koristi ako neće saznati ko je, zbog čega i kako koristio represivne metode, je li to neko naredio i je li zbog tog sankcionisan.

Budući da za to nije plaćen, od korisnika društvenih mreža ne očekuje se da, uz informaciju o nekoj pojavi ili događaju, obezbijedi uvid u kontekst događaja, prikaže perspektivu svih aktera, podređujući slobodni izraz uravnoteženosti, objektivnosti, tačnosti, preciznosti. Imajući u vidu da je korisnik društvenih mreža sam sebi izvor na live prenosu, on/a nema privilegiju, pogotovo ne dužnost kakvu ima novinar: da štiti izvor. Ako odluči da pokrene live prenos na društvenoj mreži, korisnik preuzima izvjestiteljsku ulogu novinara, iako nije u takvoj poziciji.

Od građanske hrabrosti do prestupa

U kakvoj je poziciji novinar jasno govore neke etičke smjernice za rad s policijom: "Materijal koji je novinar napravio legitimnim novinarskim putem, a može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, policija može privremeno oduzeti, u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Policija je dužna izdati novinaru kopiju zapisnika o oduzimanju snimaka i opreme, a ovi materijali se predaju sudu na čuvanje (...) Ukoliko budu predmet policijskog ispitivanja, novinari imaju pravo i obavezu da štite povjerljive izvore informacija. Novinari, kao i građani, imaju pravo da angažuju advokata tokom policijskog ispitivanja..."

Da ne bude zabune, to ne znači da građani i građanke treba da budu ohrabreni da neovlašteno snimaju policijske službenike. Naprotiv, najavljena zabrana mogla bi kod građana i građanki podstaći odgovornost prema ulozi koju sebi dodjeljuju kada na svoju ruku dokumentuju postupke policije. Dosad se to moglo okvalifikovati kao građanska hrabrost i često je bilo tako okvalifikovano. Sutra bi to mogao postati prestup. Ništa više nego posljedica šire represije, pred kojom ni policajac nema pravo odlučiti želi li da njegov angažman u očuvanju javnog reda i mira bude zabilježen i emitovan.

Takva zabrana može biti korisna za neke policijske službenike, no posljedice bi trpili svi ostali, a najviše javnost. Od tog opšteg osjećaja straha i bespomoćnosti profesionalno novinarstvo ne može imati ikakve koristi. To je tek nusprodukt represije, koji može rezultirati samo zastrašivanjem novinara i novinarki, aktivista i aktivistkinja, kao oblik upravljanja masovnom komunikacijom. To ne treba biti prepušteno slučaju. Pogotovo ne u zemlji gdje političari napadaju čarobne kamere, koje, lebdeći na nekoliko nanometera od epitela kože novinara/kamermana, sprečavaju napad na njih.

Mrak kao onaj u Srednjem vijeku

U tom kontekstu bitno je, prije pomisli o snimanju, ustanoviti kakve bi koristi javnost imala od takvog snimka, koja poruka bi bila poslana i koje su posljedice. Prilažem ovoj raspravi zapis o dvije situacije u kojima nisam želio pokrenuti live prenos.

Sredina februara, 18 sati i koji minut. Petnaestak klinaca privodi kraju svađu pred Palatom Republike Srpske u Banjaluci. Neki od njih idu dalje, pesnicama. Dvojica im prijete policijom, ali niko ništa. Pogotovo ne policija, koja je tako blizu da se najava njihove reakcije više čini lažnom dojavom nego prijetnjom. Nikolina odlazi kući krvavog nosa.

Sedmog oktobra prošle godine, nakon saopštavanja preliminarnih izbornih rezultata, grupa građana i građanki okupila se na banjalučkom Trgu Krajine, uz Davora Dragičevića. Jedan banjalučki aktivista odlučio je oko ponoći ući u restoran "Agape" i uključiti live prenos selfie videa. Obezbjeđenje objekta oduzelo mu je telefon, uguralo ga u lift, koji su potom zaključali. Obezbjeđenje robne kuće "Boska" zaključalo je objekat.

Više od pet policajaca, među kojima je bilo i onih sa činom, stajalo je ispred prepirući se sa aktivistom, u prisustvu Davora Dragičevića i tada još uvijek poslanika u Narodnoj skupštini RS-a Adam Šukalo. Policija nije imala načina da uđe u "Agape" i vrati telefon odmah. Čovjek je telefon dobio nazad ujutro i odustao je od bilo kakvog sudskog gonjenja.

Dva ishitrena i nezrela postupka

Nikolina je htjela medijacijom riješiti već započetu svađu, aktivista je otišao da snima selfie video u "Agapeu", na privatnoj zabavi na koju nije pozvan. Zbog tog srljanja, dobili su po nosu i po telefonu. U oba slučaja, ni akteri ni šira javnost ne bi imali koristi od poruke ovih snimaka koji, objavljeni, prikazuju opštu atmosferu straha i bespomoćnosti. A sve to za cijenu prikazivanja dva ishitrena i nezrela postupka.

Na pitanje ko od tog ima koristi, podsjetio me upravo ovaj pokušaj zabrane. Da sam emitovao ove snimke, imali bismo uvid u angažman službenih lica, mogli bismo tražiti da ih se disciplinski goni. To su mogli uraditi i Nikolinini roditelji da su imali potpunu informaciju. No, kao što ne postoji taj live prenos koji bi njima prenio takvu informaciju, tako ne postoji ni zabrana koja bi privolila Nikolinu da s takvim nosom ode u hitnu, pozove roditelje i  saopšti im kakva je bila reakcija policije.

U drugom slučaju, ne postoji ta zabrana snimanja policijskih službenika koja će kod građana ojačati povjerenje u rad policije. Ili uticati na promijeniti mišljenje za čiji novac i u čiju korist radi policija. Jedino što se može time postići je uznemiriti i zapaliti javnost. Imam utisak da je baš to motiv i namjera predlagača ove odredbe. Nevladine organizacije, civilno društvo i mediji suprotstavljaju se ovakvom zakonskom prijedlogu.

Bunt koji se može naplatiti

Ali, šta dalje? Kao građani i građanke, šira javnost, možemo, poput Nikoline ili pomenutog banjalučkog aktiviste, igrati na kartu maloumnosti i nesagledivosti posljedica i koristi, pretvarati se da ne osjetimo duh situacije. U svakom slučaju, čini se mnogo korisnije i bitnije zahtijevati od predlagača da, umjesto zabrana, ponudi smjernice; umjesto kazni - edukaciju. Ne samo za snimanje policijskih službenika. nego i za organizovanje javnih okupljanja.

Ako javna okupljanja budu zabranjena, ljudi će biti primorani da ostanu u kućama, ili da se okupljaju tamo gdje za to moraju platiti. Ko od tog ima koristi, sasvim je jasno, ali jasne su i posljedice, s obzirom da prazan i pust javni prostor ne privlači ni turiste, ni rezidente. U suprotnom, moglo bi biti toliko kažnjenih i sankcionisanih da više niko ne poželi okupiti se van javnog prostora.

A možda je baš to namjera predlagača ovog zakona: testirati bunt koji može da naplati. To je još uvijek cijena koju mogu platiti oni koji javni prostor smatraju zajedničkim. Nastavi li se ovakva represija, ta će cijena biti toliko visoka da će je neminovno platiti oni kojih u javnom prostoru bude manje ili barem nedovoljno da pokažu ko je vlast, a ko je njen rezervni sastav.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.