Nije tajna u receptu, nego u koraku

"Nekako mi je to povezano s prijateljstvom i sa starim savjetima naših mama. Prijateljstvo se ne njeguje se jezikom, nego činom. Nego djelom", piše Hajdukov (Arhiva)

Mislila sam da znam šta je drugarstvo dok nisam upoznala Borisa. On me naučio mnogim stvarima, ali najviše tome da nije obična stvar biti drug.

Da nije stvar u deklarativnim tvrdnjama kako nekog voliš i kako ti je do nečijeg drugarstva stalo, nego da je bitno imati oko sebe posebne ljude zbog kojih si spreman na djelo, na istinsko djelo. Na ono djelo koje cijeloj priči daje moć. Boris me naučio da shvatim da postoje ljudi vrijedni tvog drugog zdravog bubrega. Ne da to obećaš, nego da to učiniš, ako zatreba.

Mi smo se zajedno usavršavali u nekim segmentima, najviše u poduzetničkom obrazovanju i bili dobri u tome toliko da smo predavali, drugima prenosili ta znanja. I radili dobro.

Ja sam mislila da to znam, formalno i neformalno, sve dok nisam i postala poduzetnica. Onda sam rekla: „Borise, ja sad vidim da je sve drugačije od onog što smo pričali. Ja tek sad istinski razumijem tržište, tek sad znam šta znači poduzetnički strah i poduzetnička sloboda.“

A ona je u moći da učiniš korak i izađeš iz okvira.

Recept za torte

Borisova i moja mama su nas naučile neke životne istine. Da je moć u djelovanju.

Borisova mama je voljela da poziva prijateljice i komšinice na kafu. Pri tom je pazila da sve bude servirano na nivou finih gradskih manira. Skromno bi prihvatala hvalu na svoje kulinarsko umijeće, sve dok na red ne dođu kolači, kupljeni u našoj, tada najboljoj gradskoj slastičarni.

„Uh što su dobri kolači, Stojanka“, mljackala je komšinica.

„Uh, a tek ova čokoladna torta – odlična, topi se. Bogati, jesi li ti pravila?“, dodavala bi bivša radna kolegica. „ Jel'de ti pravila? Moraš mi dati recept.“

„I meni, obavezno recept, i to odmah“, veli prva.

Na njihovo ultimativno insistiranje da se daju pravi i dobri recepti, kao potvrda kvalitetu posluženih delicija, Borisova mama bi zauzela autoritativan stav u fotelji dnevnog boravka, prebacila nogu preko noge, pročistila glas i rekla: „Naravno da sam ja pravila, pišite: Jedan maslac, 200 grama šećera, troje jaja – u ovu prvu ti ide 200 grama oraha, u drugu čokolada, i eto – ukrasiš po želji!“

Prijateljice bi klimale zadovoljno glavama, spakovale svoje notese, rekle: „Super, baš ti hvala, taman da napravimo prvom prilikom…“ i tako. Ova praksa bi se ponavljala kada bi se u susjednoj poslastičarnici pojavila nova ponuda.

Boris bi nakon njihovog odlaska začuđeno pitao mamu: „Pa dobro, kako daješ recepte, kad smo maloprije kupili ove kolače, pa ti te recepte i ne znaš?“

A njegova mama bi na to rekla: „Pa vidiš sine da ne znaju ni one. Ovo što sam im izdiktirala je osnova svakog kolača. Da one istinski hoće da naprave, one bi primijetile da ovo nisu pravi recepti. A  ja to njima ovako redovno diktiram, a one nikada ništa nisu probale da naprave i tako  ti je s većinom ljudi. Vidjećeš. Rijetki su oni koji zasuču rukave.“

Uraniti, okasniti i dobro zapeti

Moja mama je imala hobi u šivenju i kreiranju. Svojim drugaricama je govorila da se Burde, Modeline i ostali modni i kulinarski časopisi ne smiju iznositi iz naše kuće, samo tu gledati. Mene je kao djevojčicu to ljutilo, pa sam govorila: „Pa mama, zašto im ne daš, pa vidiš da i one hoće sebi isto tako da sašiju.“

Mama je uvijek odgovarala: „Kćeri, da se jezikom šije, one bi odavno posašivale. Al’ pošto za ovo treba veliki trud, niko neće ni pokušati. Zato ne dam da nose časopise, jer meni koriste, a  one onako odnesu, pa nikada ne vrate.“

I bezbroj puta u životu sam testirala ove dvije situacije i pokazale su se kao tačne. Mnogi nezadovoljni platama i položajima u svojim firmama mi govore kako bi i oni isto ovako kao ja, te kako će se i oni u biznis otisnuti. Pa se sjetim moje mame i u sebi kažem: „Da se jezikom postaje poduzetnik, sva bi zemlja cvjetala.“

Jednom sam pravila reportažu s povratnikom poljoprivrednikom i on mi kaže: „Sine moj, uspješan ti je onaj ko zna da se mora uranit’, okasnit’ i dobro zapet’!“

Ili što bi moj najveći i jedini idol rekao: „Moć je data samo onima koji se usude da se sagnu i podignu je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna – biti u stanju da se usudiš!“ (Dostojevski)

E tome me naučio Boris. Da i prijateljstvo traži da se usudiš. Da se prijateljstvo njeguje, ne lijepim riječima, davanjem lažnih formula i recepata, nego da se to dokazuje tako što prijatelja voziš na aerodrom u 4 ujutro,  daš novac za koji nisi siguran da može vratiti, poturiš glavu tamo gdje pisači recepata ne bi ni nogu; za prijatelja si spreman da lažno svjedočiš, da sakriješ njegove „krvave ruke“, da kažeš bolnu istinu u lice, znajući da će ti u prvi mah zamjeriti.

Da prijatelj nije samo onaj koji te hvali, podiže ego, nego onaj koji je spreman da ti bolno ogoli istinu, kako bi ti bio bolji i sretniji čovjek, kako bi se izgradio kao profesionalac, kako bi ti bio ponos sviju nas. Prijatelj je onaj koji zna sve tajne motivacije. Slično kao poduzetnik.

Mjesta na tržištu ima za sve

Neki dan sam govorila na konferenciji i davala izjave medijima. I kažu mi: „Zašto vi tako javno govorite o tajnama svog poslovnog modela, pa neko će vam preuzeti tu ideju!“

Ja kažem: “Ja sam duboko svjesna da svima treba dati recept, zato što je užasno malo onih koji će pokušati, koji će prepoznati i sageti se da dohvate priliku. A onima koji zaista krenu ću rado pomagati da shvate da na tržištu ima mjesta za sve, da će ono što se danas zove strah sutra postati moć i da je samo rijetkima data hrabrost za iskorak.“

Nekako mi je to povezano s prijateljstvom i sa starim savjetima naših mama. Prijateljstvo se ne njeguje se jezikom, nego činom. Nego djelom. Uspješni su oni koji i u prijateljstvu i poduzetništvu shvate da je za oboje potrebno „uranit’, okasnit’ i dobro zapet’!“ I da je recept u osnovi isti, samo rijetki razumiju tajne sastojke. A oni koji razumiju, vrijedni su tvog života.

Izvor: Al Jazeera