Nije svaka smrt ista

Vijećnica nije bila obična biblioteka - ona je bila hram znanja, hram bh. historije, a danas je hram neznanja (Anadolija)

Piše: Naida Kurdija

“A mogu li ja pročitati sve ove knjige?”, upita uzbuđeno šestogodišnja djevojčica, osvrćući se oko sebe da pogledom pređe po prvi put toliko knjiga na jednom mjestu. To mi je bio prvi put u Vijećnici.

U nosu mi je, čini mi se, još miris knjiga, a trnci oduševljenja još negdje na koži.

Nije samo zgrada bila ta koja oduzima dah, već i ono što je bilo u njoj. Kao kada upoznate nekoga ko svojom spoljašnjošću reflektuje svoju unutrašnjost. Rijetkost.

Uskoro sam krenula u školu i do početka rata, nažalost, bila mala da budem aktivni korisnik biblioteke. Ali, bar sam obilazila sa starijima. Oni malo stariji od mene pamte vrijednost Vijećnice kao oni koji su u njenoj vrijednosti aktivno uživali.

Lako je naći informacije i za one kasnije rođene da je Vijećnica prvobitno bila zgrada tadašnje gradske uprave i gradske administracije Sarajeva. Nakon Drugog svjetskog rata, do 1949. godine, Vijećnica je bila i zgrada Okružnog suda Sarajeva i sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Nakon toga Vijećnica je postala Gradska biblioteka, odnosno Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH. Sve su to bile važne uloge. Intelektualne.

Za vrijeme opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine Vijećnica je bila više puta granatirana od strane agresora, da bi 25. na 26. august 1992. godine bila zapaljena usljed granatiranja. U požaru je uništen katalog Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, oko 80 posto fonda knjiga i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH.

Sjećam se snimaka i dnevnika koji smo tada gledali na maloj TV spojenoj na akumulator. Prizor strave pomiješan sa emocijama koje su me za tu zgradu vezivale učinio je da osjetim plamen, kao da i sama bivam opečena. U mojoj glavi je bio odjek riječi: “Ovo nije istina.” Ali bila je. Strašna istina. 

Strašnija je istina mira

Istine rata su strašne. Ali ima tu još jedna istina. Strašnija. Istina mira.

Znate onaj osjećaj kad se nešto loše desi, a vi znate, osjećate da će biti kao prije? E, taj osjećaj me je dugo držao. Maštala sam o danu kada će Vijećnica biti ono što je bila. Dan kada ću biti sretnica koja će tu čitati.

Pratila sam sve, išla na “otvorenje” fasade, slušala velike govore. Svaku fazu obnove vlasti su proslavile eventima. Kada je 2014. godine zvanično potvrđeno otvorenje, bila sam zgrožena duplom ceremonijom otvaranja u nekoliko dana od strane čak dva člana Predsjedništva. Sreća pa ih nema više. Bar ne u Federaciji BiH.

Onda skandalozna nepismena ploča, pa gramatička korekcija iste, na kraju i “skandal” zbog sadržaja ploče koji svjedoči njeno stradanje i koji je zasmetao velikoj EU kojoj stremimo. Jer, logično – istina je nepoželjna.

Eh… Jedno je ići naprijed, drugo je uništavati smisao. Politika nikako da shvati razliku.

I tako, investitori su uradili svoj dio posla, građevinari takođe. Ne i predstavnici vlasti. Vijećnica je danas lijepa. Uvijek je bila. Ne možeš od lijepog napraviti ružno. Lijepa je. Ali mrtva. Kao kada tijelo mrtvaca uljepšate za grob. Nisu sve smrti iste.

Da je samo neko od gradskih i državnih vlasti poslao dopis/molbu za obnovom fonda knjiga prema bibliotekama u Europi i svijetu, da se poslao neki javni poziv intelektualcima, možda bi se biblioteka obnovila i sa kopijama – ako su originali već uništeni.

Mislite da bi iko na svijetu odbio da pomogne jednoj Vijećnici? Takmičili bi se ko bi poslao više knjiga. Vlasti na ideju obnove biblioteke nisu ni pomisli.

Reanimirana učiteljica života

Vijećnicu vidim kao učiteljicu koja je doživjela kliničku smrt i koju su reanimirali. Ali ne u učiteljicu, već u klaberku ili eventušu (i sama sam se morala informisati o značenju ovih termina).

Da ste pitali učiteljicu želi li da je dignete iz smrti po cijenu brisanja svrhe i identiteta, radije bi još bila među slavnim mrtvim učiteljima, a ne među živim eventušama.

Danas je poput životno prazne djevojke koju ujutro našminkaju da se smješka i stoji u mjestu povazdan da joj se dive, a naveče u suzama briše šminku i mašta da je neko u njoj vidio više, mnogo više.

Ima onih kojima je dostojanstvena smrt dostojanstvenija od poniznog života. A veličanstvena Vijećnica ima dostojanstvo, ali joj niko nije dozvolio da ga bira.

Znam ja u kakvom društvu živim – ubij intelektualno da vladaš imbecilno. Jasna je postavka.

Biblioteke umiru, nije tajna. Elektronika je simpa, ali miris knjige, zavrtanje listova, bilježenje citata i sâm dodir stranica, gdje svako od nas ostavi svoj trag, neizbrisiv, onakav kakav i knjiga ostavi na nama – to tehnologija nikada neće zamijeniti.

Ipak, Vijećnica nije bila obična biblioteka. Ona je bila hram znanja. Hram bh. historije. Danas je hram neznanja.

Uvijek ima gore

Danas u opisu Vijećnice stoji “kulturni sadržaji javnog karaktera, ostali sadržaji – restoran, postrojenja grijanja i klimatizacije” (izv. “Idejna programska rješenja funkcionalnog korištenja Vijećnice”).

Interes vezan za Vijećnicu bio je znanje. Danas je novac. Kako tužno. Novac može imati bilo ko, znanje ne. Prošla je sve – od veličanstvene, preko klinički mrtve, do živog mrtvaca.

Novim generacijama želim reći da je Vijećnica više, mnogo više od hrama svakojakih evenata, modnih pista, političkih govora, promocija, seminara firmi, koncerata, izložbi, proslava vjenčanja.

Tragično je samo što živim u društvu koje nije svjesno te tragedije, jer u nizu tragedija teško je napraviti gradaciju koja je veća.

I možda vam se čini da je živa, ali je mrtva. Možda vam se čini da je izdignuta, ali je ponižena. Možda vam se čini da sija, ali je u mraku.

Možda vam se čini da je požar učinio najgore što se moglo desiti. Razmislite ponovo. Uvijek ima gore, pa i od same smrti.

Izvor: Al Jazeera