Nije problem u novcu nego u predrasudama

Veliki broj djece je van svakog prava jer nema odgovarajuće medicinske skrbi (Ilustracija)

Nemam više nikakvih problema da razumijem Adija.

Imam problem s tim što drugi ljudi manje motivisani od mene se radije ne bi ni potrudili – on je taj koji se treba svima prilagođavati. (Ni sa time nemam problema – tolerancija mi je na zavidnom nivou – nego samo hoću da dočaram u čemu je fol.)

Prihvati da bi bio prihvaćen – onda nađeš i svoje mjesto. Nauči prvo sebe pa ćeš onda lako i dijete. Strpljenje je blagoslov. Svakodnevno radim na sebi u tom smislu – preteško je, ali je jedini pravi put. Ili se može živjeti kao većina populacije – glava u pijesku. Ili negdje drugo je bolje (a stalno sebe nosiš sa sobom). Sve ima svoje.

Na kraju se sve svodi na četiri stvari: (samo)disciplina, vrijeme (posvećenost), prihvatanje istine i balansiranje (naći pravu mjeru je umjetnost).

Jednostavni crteži za bolje razumijevanje

Slikovito da objasnim: Adi i dan danas (11) se najbolje izražava jednostavnim crtežima. Čiča-Gliša varijanta. Meni lično su genijalni – najjače su mi emocije koje se u tim jednostavnim crtežima mogu vidjeti ako se obrati pažnja na detalje. U tri sekunde objasni situaciju svojim jednostavnim crtežom da sve možeš razumjeti što hoće reći. Da ne povjeruješ kakvi su to detalji. Kad se od Adija zatraži i daju mu se upute onda crta po traženom modelu šta god treba ali ako ga se pusti samog da crta iz duše – crteži su jednostavno takvi.

I onda shvatim. Lako je naširoko i nadugačko objasniti – fol je u jednostavnosti.

I iskreno, bolji je od mene u crtanju svake vrste. Samo, cvrc, nema živaca za bojenje – tu mu se mora stalno davati podrška da bi uspio. A ja dobijam stalni podsjetnik koliko je ustvari teško biti u njegovoj koži. No, kao i sve, radom i sazrijevanjem sve postaje lakše i bolje.

To ja vidim i ako se fokusiram na dio da cijeli svijet to ne vidi – biću nesretna. Ali ako se fokusiram na to da smo ustvari ja i svi njemu bliski Adiju ‘cijeli svijet’ (barem u ovom uzrastu i svo dosadašnje vrijeme) – oboje smo sretni. Duuuuugo mi je trebalo da to shvatim.

Samo jedna strana priče

Odrastanje mu godi (a i meni).

Ono što nikome od nas dotaknutih ovim problemom ne godi je stalna drama vezana za obrazovanje djece poput Adija. Kao da se pretvorilo u nekakav reality show pa sve ljudi bez poznavanja ili preciznije – prepoznavanja čitave slike sude i presuđuju ko je kakav i ko šta treba da radi. Svi samo i jedino čuju svoju stranu priče.

A isključivost… To je tek priča za sebe – ili si s nama ili protiv nas. Samo još da shvatimo ko je tu ‘mi’ ustvari.

A kao što Adi pokaza, fol je u jednostavnosti – svi preduslovi postoje.

Jedino što trebamo poslušati je što nam djeca poručuju ponašanjem. I poslušati ljude koji direktno rade i borave sa tom djecom i rješenja će se odmah iznaći.

Vrijeme prolazi

Pored brojnih škola i vrtića širom Sarajeva, lijepo raspoređene postoje i četiri specijalne školske ustanove, plus novododijeljena zgrada za ranu intervenciju. Postoje i dvije specijalne srednje škole kojima je potrebna adekvatna djelimična reorganizacija.

Dugo vremena se sticajem okolnosti i nesnalaženjem nikog od uključenih aktera: roditelja, struke, nadležnih u situaciji u kojoj smo se iznenada našli nismo uspjeli organizovati. Ali to vrijeme prolazi.

Ovdje nije problem u novcu nego u predrasudama i pogrešnim fokusima i interesima. Prava svi znamo, hajdemo malo izvršiti i obaveze.

Izvor: Al Jazeera