Interesanto je kako smo prokleti. Smetao nam je komunizam, pa smo dobili kapitalizam, od kojeg pokušavamo da pobjegnemo, jer smo smoreni od njegovih iznenađenja. Onda se nostalgično svi sjetimo, zbog svepriustnog nacionalizma i bezobraznog šovinizma, uglavnom zbog nostalgije, tekovina antifašizma. Valjda smo primjetili, kako je nacionalizam postao kolektivan, jer nam je oduzeo slobodu, ravnopravnost i jednakost.
Sada želimo, ali ne možemo da antifašizam zagrlimo, jer se plašimo. Koprcamo se zbog predugog mučeništva, od okova nehumanog društva. Ironija je što težimo demokratiji, a zaboravljamo da je upravo ona bitno svojstvo antifašizma. To je problem društva.
Stvarnost antifašista
Nekako sa završetkom rata, otvorio se i prostor za novo ophođenje sa prošlošću. U glavama pojedinaca došlo je do haosa, oni su postali sumnjičavi i počeli su se i prevarantski ophoditi i prema vrijednostima antifašizma. Došlo je do haosa i u istoriji, tj. prošlost se počela prilagođavati dnevnopolitičkim i strateškim potrebama. Zašto? Vjerovatno je nekome postala konkurent i sama „kultura sjećanja“.
Svima nama je jasno da su ovo vremena antikomunizma, banalizacije zla u kome je čak i antifašizam anatemisan. Jer, danas na žalost fašisti šetaju ulicama svijeta, a oni su izraslina zla. Takva su vremena, antifašizam izgleda da je nepoželjan.
Izazovi u budućnosti
Mada, i antifašisti, ako hoće da se bore za vrijednosti solidarnosti, moraju biti više organizovani, ako žele zlo da pobjede. Nije dovoljno samo čuvati antifašističke vrijednosti i braniti ih od njihova iskrivljavanja, već ih treba dalje razvijati i neprestano širiti. A, u tome trebaju učestvovati svi: osnovne, srednje škole, fakulteti, novinari… Niko, ne kaže, da to i ne čine, ali u borbi za demokraciju i čovjekokraciju moraju biti glasniji. Ne smiju biti dugo na raskrižju, ako hoće bolje i humanije društvo. Ne smiju šutiti u vrijeme ekpanzije moralne krize, jer to pokazuje nezrelost, koja opet samo omugućuje fašisoidne pojave u vremenima egzistencije i nimalo lijepe današnjice. Jer, antifašizam treba da prelazi granice etnija i država, ako želi da bude univerzalan. U praksi, ne smije spavati.
Mora djelovati protiv rušenja spomen obilježja koji podsjećaju na antifašističku borbu, mora se boriti protiv iskrivljavanja istine o pravim vrijednostima, trebaju se energičnije boriti i protiv rasista i ekstremnih nacionalista, protiv ksenofobije. Ne smiju ni pokušati sakriti počinjene zločine, jer to deformiše i demokratiju kojoj teže. U budućnosti antifašisti trebaju mijenjati svoj program djelovanja, kako bi imali što više simpatije kod mlađe populacije. Kako? To trebaju sami društvu da pokažu. Valjda će osmisliti nove strategije za svoje ciljeve. Ono što je bilo in, treba biti još više u budućnosti, jer u redovima antifašista bilo je i biće: vjernika i ateista. Svi oni moraju imati snage i u vrijeme mira. Jer, od borbe se ne bježi, znaju to dobro antifašisti. Osim ratova, još na ovom svijetu ima terorizma, bijede i nepravde. Djelovati moraju i protiv siromaštva, koje kao i migracije, prijete samouništenju ljudskog roda.
Neće riješiti problem, nama svima dragi pozdrav: Smrt fašizmu, sloboda narodu! Valja, antifašistima, tražiti nove suradnike, u vremenima zloupotreba, dezinformacija, lopovluka. Znaju oni da pojedini mangupi ismijavaju njihovo djelovanje, ali nehaju, djeluju koliko mogu, tako pokazuju svoje čovjekoljublje protiv utopije. Bore se u svom stilu i protiv onih koji ih ne razumiju. Suosjećanje i ne trebaju, znaju da su skoro svi isfrustrirani nekim svojim predrasudama. Idu svojom težom stazom, u inat onim zabludjelima. To im je istovremeno i grijeh i utjeha, to je njihova sudbina na putu dobra. To je prava istina o ljudima koji djeluju s ponosom u vremenima straha i beznađa.
Izlog: Al Jazeera