„Prvi put kada me je Spielberg zvao da budem producent njegovog filma “Schindler's List“ pitao me je o mojoj prošlosti. Ja sam mu sve rekao, i zapravo smo trebali razgovarati samo 10 minuta, jer on nije imao više vremena. I polako, polako, ostali smo sat i pol.“, izjavio je nedavno preminuli Branko Lustig u emisiji Latinica netom nakon što je dobio Oscara za film Schindler's List 1994. godine. Lustig je otišao u Ameriku i Hollywood početkom osamdesetih da bi radio kao saradnik producenta na mini-TV serijama The Winds of War i War and Remembrance. Godine 1990. za svoju prvu seriju koju je producirao Drug Wars: The Camarena Story osvojio je nagradu Emmy. Za prvi film koji će producirati u Hollywoodu – Schindler's List osvojiće već pomenutog Oscara.
Rođen je u Osijeku 1932. u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a odrastao je u Čakovcu. Zbog svog židovskog porijekla proćiće sve strahote Drugog svjetskog rata u koncentracionim logorima Auschwitz i Bergen-Belsen. Kao 10-godišnji dječak dospio je u Auschwitz zajedno sa majkom, gdje ga je sama sreća spasila od plinske komore. Na izlazu iz vagona neki čovjek je doviknuo njegovoj majci: „Reci da ima 16!“, što je ona u brzini i shvatila, jer su svu djecu mlađu od 16 godina sa starim i iznemoglim odmah slali u plinsku komoru. Tu se i rastao sa majkom, koju će ponovno vidjeti pred sami kraj rata. U malom logoru do Auschwitza radio je u rudnicima uglja, da bi se desila još jedna sretna okolnost. Nacistički oficir koji ga je tukao čuo je Branka kako govori na poznatom jeziku i ispostavilo se da je dječak s istetoviranom oznakom “A3317”, kojeg je umalo usmrtio batinama, sin Mirka Lustiga, natkonobara iz istog sela kao i on. Sin čovjeka kojeg je nacist zapamtio kao dobrodušnog čovjeka koji je njegovom ocu davao piće na dug. Dječaka su uskoro prebacili u radni logor Mittelbau-Dora gdje su nacisti proizvodili oružije.
Filmska „crna lista“
Tri godine pakla Branko je proživio, da bi se nakon što su ga Saveznici oslobodili 1945., ponovno sjedinio sa majkom i to opet uz pomoć dobrih ljudi, tačnije čovjeka koji je čuvši njegovu priču povezao sa identičnom pričom žene, Brankove majke, koju je imao priliku upoznati. Branko će preživjevši užase holokausta izaći kao 13-godišnji dječarac težak svega 30 kilograma, a svoja sjećanja će uvelikome unijeti u Spielbergov film Schindler's List. Postoji scena u filmu u kojoj je Branko Lustig, zbog toga što glumac nije došao na set, obukao odjeću kelnera i u uspomenu na svog oca odglumio lik konobara.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Nakon rata vraća se u Čakovac da bi kasnije došao u Zagreb, upisao Srednju tehničku školu, te na kraju završio Akademiju za kazalište i film kod dr. Branka Gavele i diplomirao glumu. Nije postao glumac jer ga je talenat za baratanjem novcem odveo do drugih poslova u Jadran filmu gdje se bavio organizacionim i producentskim poslovima. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća radio je u tadašnjoj Jugoslaviji na projektima Branka Bauera Ne okreći se, sine (1956) i Samo ljudi (1957). Veljko Bulajić ga je spasio pozvavši ga da radi sa njim Kozaru 1962. Navodno je bio na tzv. crnoj listi društva filmskih radnika jer je na jednom skupu otvoreno navijao za Izrael.
U Evropi i svijetu se istakao sa radom na Oscarom nagrađenom filmu Limeni bubanj, te američkom filmu Sofijin izbor (Alan J. Pakula, 1982) na kojem je djelovao kao supervizor produkcije. Poslije će doći već pomenute serije Vjetrovi rata i Rat i sjećanja, kao i Narko ratovi: Priča o Kamareni. Pročitavši knjigu Australca Thomasa Keneallyja Šindlerova lista odlučio je producirati film, ali zbog nedostatka finansija to nije mogao učiniti. Srećom, prava za ekranizaciju otkupio je američki reditelj Steven Spielberg, a ostalo je historija.
„Znanje o filmskom poslu se ne može naučiti na Akademiji. Možete imati samo obrazovnaje kako da pristupite tom materijalu. Ali, iskustvo je ono što vas čini da postanete u svom poslu najbolji.“, rekao je u jednom od intervjua Lustig. Nakon Oscara za produkciju Šindlerove liste, Lustig će započeti uspješnu karijeru filmskog producenta u tvornici snova. Uslijedili su dalje projekti poput The Saint sa Radetom Šerbedžijom i Valom Kilmerom, The Peacemaker sa Georgeom Clooneyjem i Nicole Kidman. Godine 2000. sarađuje sa Britancem Ridleyjem Scottom na filmu Gladiator za kojeg ponovno dobija Oscara za produkciju. Nakon tog uspjeha Lustig i Scott postaju sinonim za dobar film, sarađujući u periodu od 2001. do 2007. na projektima Hannibal, Black Hawk Down, Kingdom of Heaven, A Good Year i American Gangster.
Suosnivač fondacije Shoah
Malo je onih koji znaju da je Branko Lustig htio producirati film The Age of Aquarius u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, netom poslije rata poharanom Sarajevu. Bila je 1997/8. godina kada je potpisnik ovih redova došao na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu na kasting za film The Age of Aquarius. „I could get you a squid so fresh that it still has salt water on it“, bila je replika lika – Bože, kojeg sam trebao glumiti, a koji bi to izrekao novinaru (Harrison Ford) u foajeu hotela Hollyday In. Film je kroz prizmu priče o novinaru trebao govoriti o agresiji na BiH, režirao bi ga Phil Alden Robinson (Revolution, 1985), ali glavešine u Hollywoodu Lustig nije mogao podstaći za tako riskantan potez snimanja filma u tamo nekom Sarajevu u Bosni.
Sa Spilbergom je nakon rada na Šindlerovj listi osnovao fondaciju Shoah, koja je u svega nekoliko godina uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago za buduće naraštaje – 54 hiljade svjedočanstava preživjelih iz holokausta. U 2008., nakon 20 godina provedenih u Hollywoodu, Lustig se vraća u Hrvatsku i Zagreb, te postaje direktorom Festivala tolerancije: Festivala židovskog filma. Smrt ga je zatekla u Zagrebu u jutarnjim satima 14. novembra.
Izvor: Al Jazeera