Oglasi

Nemamo pravo djeci nametati čekanje

Baš svako dijete s poteškoćama u razvoju priča je za sebe – nevidljivi invaliditet, koji se često razvije u svom najgorem obliku.
Dočekasmo tako još jedan april i u aprilu njegov drugi dan, koji se obilježava kao Dan autizmaEPA - ilustracija

Nekad nam tako život prolazi u čekanju. Čekanju na red, čekanju termina, čekanju na bolje dane, čekanju da dođe, čekanju da prođe, čekanju na rješenja... I sve je to život i često naš lični izbor akcije. No, kad su djeca u pitanju, budućnost našeg društva, nemamo pravo kao odrasli njima nametati čekanje.

Djetinjstvo tako brzo prođe. Najranjivija među djecom, djeca s poteškoćama u razvoju, plaćaju naskuplju cijenu takvog odnosa društva. A dočekasmo tako još jedan april i u aprilu njegov drugi dan, koji se obilježava kao Dan autizma.

Ovdje govorim o djeci koja imaju neuro-razvojne poremećaje. Neurološki uvjetovane poremećaje. Čitav spektar poremećaja koji se mogu manifestovati na najraznovrsnije načine i u najraznovrsnijim oblicima. Od beznačajnog poremećaja, pa do baš teških ishoda, a s neznatnom razlikom između to dvoje u početnom iskazu problema.

Baš svako dijete priča je za sebe. Nevidljivi invaliditet, koji se, ako mu se adekvatno ne pomogne na vrijeme, često razvije u svom najgorem obliku. A teško je pomoći nečemu što ne vidiš – ili, da budem vrlo precizna – ne želiš vidjeti, jer se nadaš da će proći samo od sebe.

Sve se svodi na ljudski faktor

Divno i naoko zdravo dijete gledaš ispred sebe... Dijete koje s vremenom počne bukvalno vrištati tražeći pomoć. a ne možete se razumjeti i ne vidite problem jer to dijete, opet naoko, izgleda tako lijepo i zdravo. A nemate nikoga ko vam može pružiti neophodnu adekvatnu podršku. Ili barem ne odmoći u tim trenucima – sve je na nekakvom čekanju.

Trenutno najveći broj, i to broj koji je u stalnom porastu, djece s poteškoćama generalno spada u ovu skupinu poremećaja. Zato se o tome toliko govori. Počinje se vidjeti.

Iskustvo pokazuje da ova djeca u svom razvoju imaju veliku korist od različitih metoda i pristupa – što i pronalazimo, u tragovima, a prije svega iz razloga manjka kadra, u sistemu koji imamo. Iskustvo koje imam obuhvata višegodišnji period, odgojni rad s djetetom u javnim ustanovama – vrtićima, specijalnim školama, nevladinim organizacijama koje se bave ovom djecom.

Pamtim period kako je bilo prije dolaska nevladinih organizacija u specijalne ustanove, zatim višegodišnji boravak djeteta na intervenciji uz prisustvo nevladine organizacije u specijalnoj školi, a onda školovanje u specijalnoj ustanovi po propisanom planu i programu – gdje postoji osnovni i napredni nivo – kako piše zadano od pedagoškog zavoda. A eksperimentalno postoji još i tzv. Edus modul (dosad zvani "po CABAS-u"). Tu je i iskustvo školovanja u redovnim školama, s uvidom u inkluziju koja se provodi u njima.

Kao i u svim sferama života, na kraju se sve svodi na ljudski faktor. Potpuno su nebitni i metoda i princip ako imate humanu i stručnu osobu koja radi s djetetom – rezultati ne izostaju. Koliko će dijete napredovati zavisi najviše od samog kapaciteta djeteta i nema metode koja može nadoknaditi taj nedostatak.

Ima li ovoga igdje u svijetu?

Ali, također, za uspješne intervencije edukacija stručnog kadra mora biti stalna. Cjeloživotno obrazovanje. Usklađivanje. U pitanju su nešto drugačija djeca, ali djeca koja, kako sazrijevaju, imaju neizmjernu korist od strukture, rutine i socijalizacije koju im školovanje pruža. A s njima i društvo u cjelini.

Zašto se za djecu s neuro-razvojnim poremećajima u Sarajevu, djecu iz autističnog spektra, pravi prijedlog za naučno-istraživački centar umjesto organizovanja rehabilitacijsko-edukacijskog centra za ranu intervenciju i predškolski odgoj i obrazovanje?

Govorimo li o zamorčićima ili djeci? Ne znam postoji li igdje u razvijenom dijelu svijeta takvo rješenje – nadogradnja bez baze. Znači li to da, ako ne želite učešće u naučnim istraživanjima, onda ne možete imati dostupne usluge obrazovanja za dijete kome je to potrebno?

Stvari nisu baš toliko jednostavne. Ne postoji jedna veličina koja odgovara svima, a poteškoće s kojima smo suočeni zaista su raznovrsne. I da, kao nadgradnja to je izvrsna stvar – reprezentativna po čitavu državu. Ali, kao nadgradnja, a ne kao jedino dostupno i obavezujuće.

Vrlo mi je čudno, ali i indikativno da stručna zajednica ne traži analizu modula koji se treba uvesti kao jedan od zvaničnih programa obrazovanja, nego se raspravlja o broju djece. Pa zar smo toliko digli ruke od ove djece da je jedino rješenje za njih da učestvuju u naučnim istraživanjima?

Treba nam senzibilirano društvo

Strategija koju se Ministarstvo obrazovanja sprema usvojiti divno zvuči. Čak jedna od sržnih namjera strategije i jest ulaganje u budućnost obrazovanja tako što će upućivati najbolje učenike u tom pravcu. Ali, za onako osmišljenu strategiju uključivanja djece s poteškoćama u razvoju potreban je obiman rad na pripremi društva.

Strašno bi bilo da se to uradi preko leđa i jednog djeteta, a kamoli čitavih generacija djece kojima su ustvari pomoć i podrška potrebni. Da bi se strategija stavila u funkciju, potrebna je podrška većeg broja nastavnog kadra i asistenata – tu treba postojati intervencija sistema – prostor postoji, znanje postoji.

Imamo četiri specijalne obrazovne ustanove dobro raspoređene širom grada. Zovite ih kako hoćete, ali to nisu institucije koje treba deinstitucionalizovati nego su to škole, samo u ovom slučaju škole prilagođene djeci suočenoj s većim izazovima.

A svako dijete ima zagarantovano pravo na školovanje. Pravo na djetinjstvo. Sada smo dobili i namjensku zgradu za ranu intervenciju i predškolski uzrast djece, što toplo pozdravljam. Potreba za tim bila je velika.

Djeca su u pitanju...

Ulaganje u taj rani uzrast smanjit će nivo potreba u starijem uzrastu – takve akcije dovode do ušteda, a ne dodatno deprivirati već deprivirane radi uštede – kako se to krenulo raditi gurajući nespremnu djecu bez adekvatne asistencije u inkluziju i oduzimanjem nastavnih asistenata iz specijalnih škola.

A još nespremniju širu društvenu zajednicu gurati da to prihvati bez dugoročno planiranog postepenog privikavanja. Bez čvrsto i dostatno organizovane podrške i obimne pripreme društvene zajednice za takav prihvat neće se moći uspješno izvesti.

Opet i ovdje imamo onaj spomenuti ljudski faktor – ponegdje inkluzija radi, ali to je više na nivou incidenta, a ne pravila. Ali, definitivno vrlo vrijedan putokaz.

Djeca su u pitanju. Očekujemo, ali i tražimo mnogo veću senzibiliranost društva. Ovo se sada već svakome može dogoditi.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.