Oglasi

Nema više uskršnjeg zeca, sada raste tjeskoba, ali i nada

Kako nemamo iskustvo uskrsnuća vječnog života, kao ljudima, često su nam bliži Kristova patnja, muka i smrt.
UskrsKada si klinac, sve ima posve drugi smisao i sjaj i možda je Uskrs tada najbliže za čovjeka onome što u biti jestEPA - Ilustracija

Čovjek ne bi bio čovjek da i u mnogim tjeskobnim životnim trenucima ne zadržava nadu da će sve uspjeti riješiti na zadovoljavajući način. Ali, ta je nada teška, opterećena osjećajem neizvjesnosti da ne ovisiš posve o sebi koliko god nade i samopuzdanja imao i crnim slutnjama da možda ipak neće sve ispasti kako treba.

Takav je nekakav trenutak na određeni način i Uskrs - za razliku od božićnog veselja, slavlja rođenja i života i neke neodređene, ali čini se jasne nade koju kršćanskim vjernicima pruža rođenje Isusa Krista, Uskrs je vrijeme kada se slavi njegovo uskrsnuće, njegova pobjeda nad smrću, ali to je iskustvo koje mi ljudi sami po sebi nemamo.

Često su nam puno bliži njegov prethodni strah i molba svojem Ocu na nebesima da ga zaobiđe ta sudbina ako je moguće - iako zna da je to plan Božji kako bi otkupio grijehe svijeta i spasio čovjeka svojim mu uskrsnućem zajamčivši vječni život nakon ovozemaljskog - te njegova strašna muka i smrtna agonija na križu.

Muka, patnja, smrt i nada

Uskrs je, čini mi se, za kršćanina trenutak odrastanja, onaj za koji se pripremaš i nikad u ljudskoj nesavršenosti ne budeš doista pripremljen kada dođe. Kada uviđaš kako stvari doista stoje i ostaje ti više-manje jedino vjera i nada da će sve ipak biti OK.

Jer, iz perspektive čovjeka, kroz Veliki se tjedan, Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu, slavi izdaja, muka, patnja i smrt jednog (i) čovjeka. Onog istog čije smo rođenje nekoliko mjeseci prije tako neobuzdano i ispunjeni srećom i vjerom u život, slavili.

No, Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan, smisao, temelj i bit kršćanske vjere, a to je vjera u vječni život koju Krist svojom pobjedom nad smrću i uskrsnućem jamči. Bez Kristova uskrsnuća, nema kršćanstva. Nema nade, pa čak niti teške.

Uskrs, naime, slavi onaj nama nepoznati, vječni život, 'pravi' život u kršćanskoj vjeri koji Krist svojom žrtvom i uskrsnućem jamči nakon ovozemaljske smrti, a ne ovaj ispunjen patnjom na putu kroz 'dolinu suza'.

Život koji mi ne poznajemo i - priznajmo - kao ni u onim trenucima nakon naivnog i nevinog mladenačnog zanosa i kasnijih donošenja ključnih životnih odluka, nismo posve uvjereni je li tome doista tako, jer možemo eventualno imati samo vjeru u to, dok dokaza, čini se, nema.

Ni zeca, ni vrta

Kada si klinac, naravno, sve ima posve drugi smisao i sjaj i možda je Uskrs tada najbliže za čovjeka onome što u biti jest, kroz dječju razigranost i sitne radosti koje nosi.

Na  Veliku subotu više smetaš majci nego pomažeš kod bojanja uskršnjih jaja, pisanica. Moja majka radila ih je, kako sam ih uvijek smatrao najljepšima, kuhajući ih u vodi s ljuskama luka, sa na njih pričvrćenim biljkama iz vrta što je ih je proljeće izbacilo iz zemlje čiji bi blijedi otisak na njima nakon kuhanja ostao.

Za to bih vrijeme ja poskrivečki čupkao slasnu, nezaobilaznu uskršnju kuhanu šunku - nikako da me otac uhvati jer to je za sutra! - i drpio koju jednako nezaobilaznu rotkvicu, dok bi mi još nekoliko njih majka velikodušno udijelila kako sam najviše volio - s mekanim dijelom friškog polubijelog "Klarinog" kruha.

U nedjeljno uskršnje jutro navalio bih na te uskršnje delicije koje bi majka prije na ranojutarnjoj misi dala na obvezan blagoslov.   

Unatoč svom roditeljskom trudu oko savršenog Uskrsa, on takav ne bi mogao biti bez posjeta mojem stricu i krsnom kumu Milanu i mojoj predivnoj i predobroj strini i krsnoj kumi, kumi Ankici, koja bi me svake godine sa smješkom i užurbana u kućanskim poslovima poslala u svoje golemo dvorište da u rascvjetanom vrtu pronađem tada raritetne njemačke slatkiše i pisanice koje mi je uskršnji zeko donio, bio dobar ili ne.

Moja kuma Ankica, hvala Bogu, još je uvijek ovdje, ali ja odavno ne tražim uskršnjeg zeca i njegove poklone, a i da poželim, ne bih imao gdje hvatati ni tražiti jer njezinog golemog vrta više nema. Kao ni oca i majke.

Kada se osvrnem danas na to vrijeme koje više nikada neće doći, teško je sačuvati nadu.

Ništa nije zadano

No, možda ipak postoji razlog za to. Ni u kršćanstvu, kao ni u životu, ništa nije zadano - nada je u odgovornosti prema sebi i drugima, odgovornost za ono što činiš na Zemlji.

Kršćani, naime, čekaju Sudnji dan, drugi dolazak Kristov, kraj vremena kada će mrtvi uskrsnuti i kada će On konačno razdijeliti pravedne i čestite od nepravednih i zlih - prve nagraditi životom vječnim u milosnom sjaju Božjeg lica, a druge prepustiti vječnim paklenskim mukama.

Dakle, nada je posve opipljiva jer i u ovom slučaju, kao i u ovozemaljskom životu, ipak golemim dijelom ovisimo o sebi samima.

Ta je odgovornost teška i čovjek je stalno na iskušenjima. Ali, možda je i najpoštenija situacija, kao ona u nogometu kada prospeš bodove koje si morao osvojiti u kvalifikacijama za svjetsko ili europsko prvenstvo pa se moraš vaditi u jednoj utakmici - svi se tada tješe govoreći: Ništa nije izgubljeno, sada ovisimo o samima sebi.

Mislim da je to više nego dovoljan razlog da se Uskrs svim srcem slavi kao blagdan života i prilike - blagdan čovjeka i onoga što može biti na Zemlji ili možda čak i nakon odlaska s nje, bića vjere i nade - kao i Božić, pa i više od toga.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.