Nema veće strasti od vlasti

Današnji vlastodršci vladaju kao da su opozicija, okrivljujući druge za sopstvena zla koja nanose društvu i državi (EPA)

Potpuna entropija odnosno neuređenost srpskog društva, izaziva kod građana apatiju, to će reći neosetljivost, utrnulost osećanja, ravnodušnost iliti stanje u kome čovek diže ruke i od pomisli da se može u društvu nešto promeniti. To vidim i osećam i kod svojih dugogodišnjih prijatelja.

Vrlo često, recimo, od svog dragog kolege Bobija Jankovića, čujem ono rezignirano, otegnuto, sa svačim pomireno: “Svaka vlast je ista i ne može se tu ništa promeniti. Zato se ti drži sporta, kakvog takvog. Nemoj da se mešaš u politiku”.

U kafanskim razgovorima teško je biti razložan, koncizan i konzistentan, pa sam u raspravama o vlasti i političarima, često bio neshvaćen. Zato ovim putem, pred svima vama, iznosim i obrazlažem svoj stav.

Nismo iz devedesetih ni izlazili

Prvo, možda je od četvrtog veka kada je Konstantin Veliki priznao hrišćanstvo, i kada je crkva lansirala onu čuvenu devizu: “Caru carevo, Bogu božje”, svaka vlast i bila ista, jer je bila nasledna, a ljudi iz plemenske zajednice smatrani su stadom velikaša.

Drugo i važnije, danas kad je vlast od građana i njihovih glasova na izborima, obaveza je svakog mislećeg stvorenja, ne samo da se meša nego i da se brani od nakaradne politike i političara koji, uz pomoć privatizovanih i kriminalizovanih tzv. Službi bezbednosti, gazeći Ustav i zakone, uzurpiraju svu vlast i počnu da uređuju živote građana po sopstvenim, ološkim, primitivnim i mafijaškim merilima i kriterijumima.

Kažu, vratili smo se u devedesete godine prošlog veka, jer su u Srbiji ponovo na delu slobizam i šešeljizam. Nismo međutim iz devedesetih ni izlazili, jer se službena Srbija nikada nije zvanično ogradila od ratne i zločinačke politike Slobodana Miloševića i njegovog omiljenog “opozicionara”, osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja koga mnogi s pravom zovu i Dr. Hulja.

Čak i politički akteri na današnjoj sceni Srbije dokaz su da nije svaka vlast ista, iako se i oni čvrsto drže laži, obmana, zabluda i opsena Miloševićevog režima. To je nekad bila crveno-crna koalicija na vlasti u kojoj su dominirali Miloševićevi kadrovi iz Socijalističke partije Srbije (SPS).

Danas je to povampirena varijanta u kojoj su zamenjene uloge crnih i crvenih. Najveća razlika je u tome što današnji vlastodršci vladaju kao da su opozicija, okrivljujući druge za sopstvena zla koja nanose društvu i državi. Najgore je međutim to što tu laž, da svet mrzi Srbiju, oni preko okupiranih medija ponavljaju svakodnevno bezbroj puta, tako da to anestezira napaćeni srpski narod i on počinje da veruje da je ta laž ustvari istina.

‘Postali smo čopor bivših ljudi, niko i ništa’

To i takvo stanje svesti srpskih i ne samo srpskih građana, Vuk Drašković briljantno opisuje u svojoj knjizi Ko je ubio Katarinu.

Citiram: “Drugi su skrivili našu nesreću. Tako cmizdrite i tako se lažete. Koji drugi? Jesu li to naši komandanti, jesu li to vođe naših partija, jesu li to vladike, biskupi, muftije? Niko od njih nije poginuo, niko nije ni metka opalio, niko nije obeskućio. Svi su se napljačkali i naotimali svega, a mi ih sada obasipamo pohvalama i počastima. Postali smo čopor bivših ljudi, niko i ništa. Bez ikoga i ičega, a u svoje krvnike zagledani smo ko u svece. Kukamo glasnije za njih nego za svojom ubijenom decom, očevima i spaljenim zavičajima”.

Zato je Džordž Orvel u pravu kad kaže da građani koji na izborima ponavljaju greške i verujući u nacionalističke laži podstiču sopstvenu propast nisu žrtve već saučesnici.

Promjena svijesti o vlasti

Nije dakle svaka vlast ista nego se naša svest o vlasti ne menja. O toj svesti se najbolje izrazio jedan srpski seljak koji je u nekoj od izbornih kampanja za vreme Miloševića, na direktno pitanje baš citiranog Vuka Draškovića da li podržava Slobinu ratnu politiku odgovorio negativno.

“Zašto onda ne glasaš za opoziciju?”

“Glasaću za vas kad dođete na vlast”.

Problem je dakle u nama – mi ostajemo isti i ne menjamo se. A što se vlastodržaca tiče oni su isti samo u jednom: u strasti sa kojom se bore da osvoje i sačuvaju vlast. Tu strast je najbolje opisao veliki književnik Meša Selimović u romanu Tvrđava.

“Postoje tri velike ljudske strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je najveći porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina”.

I tako, čitam ovoga leta po ko zna koji put velikane naše i strane književnosti i pitam se da li će ikada na ovim  prostorima, na vlast doći ličnosti koje znaju šta je to ljubav, moral, etika, pravda, vaspitanje, hrabrost, prijateljstvo i koji poseduju životnu mudrost, a ne samo strast da imaju moć i da vladaju ljudima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera