Ne želimo ovdje radnike iz Srbije

Biti turista, odnosno stranac znači izgledati naivno i gledati na svijet površno znatiželjno (Ustupljeno Al Jazeeri)

Svakog petka u Novom Sadu nas četvorica derana odaberemo jednu pivnicu, kafić ili restoran i uz kriglu kreće seriozni divan. Uglavnom pričamo na rusinskom i slovačkom jer su to veoma srodni jezici, čak mnogo bliži nego što su srpski i makedonski.

Vojvodina je takva i to ništa nije neobično, osim što se mi već pred fajront poprilično deremo, što zbog muzike, što zbog piva i na sebe prilično skrećemo pažnju.

Za vreme jednog od Egzita uputismo se mi na uobičajeni pohod, ali smo naručivali na srpskom pa smo kod osoblja odmah bili markirani kao „domaći stranci“ – manjinci. Tada ne samo da grad ne spava, već u piku večernje groznice za slobodni sto počinje pravi rat.

Prazne krigle i naša larma nije da nisu privukli pažnju konobara koji su počeli da kruže oko nas ne bi li smo još nešto naručili, da bi na kraju pokupili krigle i opomenuli nas da smo glasni, dok drugi gosti stoje i čekaju.

Dobro poznati stari bol, osećaj niže vrednosti, želja da se raspravlja o ljudskim pravima i diskriminaciji. I to u najbolji čas – iza ponoći.

Odlučili smo da sledećeg petka govorimo samo na slovačkom i rusinskom i da se pravimo ludi stranci. Nešto eventualno odgovaramo na slabom engleskom. Rekao sam bećarima da nema majica „Volim Vojvodinu“, „Obojeni program“ ili „KUD Idijoti“. Svi moraju do kraja da izdrže kulminacioni momenat sa konobarom ili ćemo u boljem slučaju biti isterani. U gorem – dobićemo batine.

Sve je išlo ustaljenim tokom. Konobar nas nije poznavao, pitao je da li ćemo još nešto naručivati a mi smo potvrdno mahali glavama, ignorisali ga bahato i još glasnije vikali. Nije mu se svidelo, možda je i sumnjao. Zatim je pokušao nešto bezuspešno da objasni i otišao. Rizik je najuriti turiste. Pobedili smo. Bili smo u svom gradu kao gospoda.

Perfektni stranci.

Dobroćudna, nasmejana roba

Nakon prilično neprijatnog letovanja kod bivših predratnih prijatelja u Dalmaciji, odlučili smo sa suprugom da sledeći put hrvatsko primorje obilazimo isključivo kao daleki stranci, odnosno kao turisti iz Slovačke.

Kad smo se još prvi put nakon više od 20 godina ruksacima uputili u Split, tamo nas nije dočekao onaj srdačan otvoreni osmeh kao nekad. Nije pomagalo ni to što sam sa ćaletom od ranog detinjstva, još iz vremena Juge, navijao za „Hajduk“, niti višesatno objašnjavanje sa osobama sa kojima smo gajili ogromno međusobno poverenje da tokom devedesetih nisam učestvovao u ratu u Hrvatskoj jer nisam bio u vojsci, a nisam bio zato što sam od mobilizacije pobegao na studije u Ukrajinu.

Početak drugog obilaska hrvatskog Jadrana startovao je u Istri gde nije trebalo mnogo brinuti kako i sa kim razgovarati. U Opatiji smo bili smešteni u ulici Maršala Tita.   

Međutim, već od Zadra trebalo se ubaciti u potpuno novu ulogu stranca. I to ne nekog ratnog suseda sa Balkana, već stranca koji se poštuje kao turista, kao prihod, kao roba.

Biti turista, odnosno stranac znači izgledati naivno i gledati na svet površno znatiželjno. I to je odmah primetno. Jednostavno ne videti i ne razumeti neke stvari koje nas kod kuće nerviraju ili pogađaju. Videti samo lepotu. Ako ste na nekom letovanju ili planinarenju onda ne razmišljate da li je vaš hotelski kompleks gradilo stotine odavno mrtvih robova ili je u vašoj sobi bio ženski ratni logor. Većina turista su bez društvene savesti, jer su na odmoru.

Među sobom, ali i sa svima iz turističke infrastrukture razgovarali smo samo na slovačkom i rusinskom, ubacujući koju reč lošeg engleskog. I sve vreme sa kačketima sa velikim grbom Republike Slovačke.

Najvažnije – na plaži ne čitati knjige na BHSC.

Toliko nam se svidela ta bezbrižna uloga da smo pomalo bahato počeli da ispitujemo granice nove slobode. Ulazili smo i na neke privatne plaže, gde bi se natenane okupali i sunčali. Vlasnici i osoblje su dolazili i oprezno nam objašnjavali da ne možemo tu da se zadržavamo. Mi smo se samo dobroćudno smeškali i potvrđivali glavama. 

Nešto drugo je bila pijaca. Tu se cenjka i kožu dere strancima. Tada smo skidali kačkete i glumeći nacionalnalne zajednice iz hrvatske Slavonije, pazarili suvenire i namirnice. Jedino je bilo važno da iz novčanika ne proviri crvena srpska hiljadarka i da se na pijaci ne pomeša ekavica i jekavica i ne izleti sa „molim vas kilogram mijesa“.

Pivo, ćutke

Porodica mog prijatelja Janka nikad nije propuštala priliku za odlazak u Slovačku, odakle su poreklom njihovi preci. Za vreme bivše Jugoslavije bili su to odmori, letovanja, zimovanja i ekskurzije u Čehoslovačkoj, gde su Jugosloveni bili posebno cenjeni i dragi gosti. Titova Jugoslavija Slovacima je izgledala kao komunistički raj, a Jugovići su za vinjak i vegetu u toj državi osiromašenoj ruskim socijalizmom danima kao carevi rasipali novac.

Razočaran rezultatima „5. oktobra“ u Srbiji i nakon godina životarenja sa roditeljima, Janko je odlučio da se na jedno vreme preseli u Slovačku. Ovaj put ne kao turista ili predstavnik dijaspore na tradicionalnom festivalu, već prvi put da u državi svog porekla reši važna egzistencijalna pitanja.

Posao je brzo našao u autoindustriji u malom mestu nedaleko od Trnave, kao i veće društvo radnika iz Srbije. Nikom nije govorio da je slovački Rusin; plašio se da će slovački šefovi sa zapada države da ga šikaniraju zato što govori istočnjačkim dijalektom koji u urbanom društvu nije nešto na ceni.

Iako kod poslodavaca nije imao topao prijem, u početku je ipak sve išlo dobro. Dok slovački tabloidi nisu počeli da plasiraju kojekakve priče o radnicima koji dolaze u Slovačku, a posebno oni iz Srbije i Ukrajine.

Situacija je na tom planu eskalirala krajem maja 2017, a mediji su pisali da je opština Voderadi na zapadu Slovačke, u strahu da će se doseliti više od 400 radnika iz Srbije neophodnih okolnim velikim fabrikama, predala Trnavskom regionu peticiju sa 1.062 potpisa od ukupno oko 1.500 stanovnika, sa zahtevom da spreči da se nekadašnji internat adaptira u smeštaj za strane radnike.

Žitelji Voderada prvo su demonstrirali pod parolom „Ne želimo ovde radnike iz Srbije“, da bi kasnije u kratkom roku prikupili potpise gotovo svih punoletnih žitelja sela kada je Trnavski region u kome je nekoliko velikih fabrika nadnacionalnih kompanija, zapuštenu zgradu starog internata iznajmio za 133.000 evra na 20 godina privatniku da je adaptira u smeštaj za gastarbajtere, preneli su mediji. 

Peticija je poremetila Jankove planove da postane šef u svojoj radnoj jedinici. Niko mu direktno nije rekao da je to zbog toga što je iz Srbije, ali on je to tako protumačio. Po prvi put u životu je požalio što se u Slovačkoj predstavio kao Balkanac, a ne njihov čovek; pripadnik tamošnje manjine – Rusin.

Vrhunac svega bio je izlazak u kafanu kad su svi cimeri iz Srbije ćutke pili pivo jer su se plašili da će od lokalnih mangupa, tamošnjih skinera, koji su sedeli za susednim stolom dobiti batine.

Po prvi put je osetio da je u Slovačkoj pravi nepoželjni stranac.

Izvor: Al Jazeera