Piše: Naida Kurdija
Nešto razmišljam: koliko košta izdaja grada? Ne znam. Treba pitati njegove izdajnike. Mnogo ih je. Koliko košta dići ruku na sopstveni grad? Ni to ne znam. Treba pitati one koji je dižu odavno. Šta je njima sve nedostajalo u životu? Ne znam. Al’ sigurna sam da im je puno toga nedostajalo.
I istinski suosjećam. Al’ nije moje da ih liječim. Moje je da pokušam spasiti što se spasiti da na mjestima kojim oni prođu.
Nekada je cijelo Sarajevo bilo manje od sadašnje Općine Stari Grad.
Kao što svaka porodica ima svoje izrode i izdajnike (znate one koje ni likom ni djelom, a ni genima ne možete spojiti s onima s kojima su krvno vezani), tako i svaki grad ima svoje izdajnike i ubice, one koji svojim djelima ne svjedoče ljubav prema svom gradu, već silinu pohlepe i iskonskog neprijateljstva.
Koliko košta njihov miran san s tako velikim teretom savjesti? Ne znam. Znam samo da ja mirno ne spavam dugo, a čista mi je savjest. Mislim da nema tog vojnog tenka koji uništava sve pred sobom kao što je ljudska pohlepa. I ma kako um mučila tražeći pojašnjenje da ih opravdam, ne uspijeva mi.
Načelnik Općine Stari Grad je svoj status izroda argumentirao toliko puta da je hodajući dokaz dokaza. Zar treba nabrajati sve što je umrlo ili izgubilo svoju svrhu na području Općine Stari Grad?
U društvu u kojem su temelji uspjeha politike upravo na riječima “‘ta ćeš ti?!”, ili “nećeš ništa promijeniti” i slično, navikla sam na ljude koji na pomen svake ozbiljne reakcije odustaju (neki poučeni iskustvom, neki nedovoljno motivirani, neki flegmanistički nastrojeni).
Stepenice Sebilja su jedina prava klupa [Naida Kurdija]
Golubovi su tu još neko vrijeme. Logično. Kao kada biste jednoj grupi ljudi zaključali stanove-domove pa oni dežurali pred zgradama, na ulicama, u šoku. U jednom trenutku će shvatiti da niko neće otvoriti vrata i morat će otići. Tako i golubovi. Sada još šetaju i, u zavisnosti od toga koliko uporni budu, neki će završiti svoj vijek na šiljcima, nekima će mozak pući od talasa, neki će se smrznuti, a neki će odletjeti i tražiti novi dom.
Nekada zamišljam scenu Sarajeva koje su napustili svi napaćeni i normalni građani, a ostali patogeni primjerci pohlepnika, kako se, gladni i žedni bijesne pohlepe, međusobno jedu do smrti. I onda se mi vratimo u mirno, čisto i predivno Sarajevo.
Ono u kojem ne može doći ko želi da radi šta želi, već da bude zahvalan što mu je data šansa da bude tu i da je poštuje.
I zato tražim da me ne spašavate od golubova, spašavajte me od kukavica. Jer, kad te ne ubije tenk u ratu, ubije te kukavica u miru, i to s leđa.
A Sarajevo će biti, sve drugo će proći, pa valjda i oni prođu.
Koristim priliku da se zahvalim svima koji su već potpisali peticiju koju sam pokrenula, a koja je dostupna na: http://www.onlinepeticija.com/ne_spaavajte_nas_od_golubova_oni_ne_ugroavaju_nau_sigurnost
Peticija je traženje uklanjanja zaštite od golubova. Nakon sakupljenih dovoljno potpisa, iste ću, uz zvanični dopis, dostaviti Općini Stari Grad, u nadi da će reagirati.
Moja molba nije da se potpišete samo za spas krilatih bića kojima je oduzet dom, ili samo za spas simbola Baščaršije i spasa onoga što je od nje ostalo, već da potpisom branite i ne date svoj dom. Sarajevo je i vaš dom.
Skupljat ću potpise pored Sebilja i okolnih ulica ovih dana. Bar dok me ne skloni revna policija, ili pak ne zgazi neki društveno prihvatljivi građanin autom dok se bude vozikao tuda. Jer, sigurna sam da ću mnogo smetati i da ću ugrožavati red i mir ovog napaćenog grada, koji moli da neko stane pored njega. I da ništa ne promijenim, bar ću stati. U dobru i zlu, još više u zlu voljeni grade. Tvoja ja.
Izvor: Al Jazeera