Ne postoji izbjeglička kriza, već kriza čovječanstva

Procjenjuje se da je na 'balkanskoj ruti' i sada najmanje 25.000 djece izbjeglica (EPA)

Piše: Vanja Gavran

Izbjeglička kriza ne postoji. Postoji kriza čovječanstva. To je iz dana u dan sve izraženije i, kao nikada do sada, toliko jasno i nedvosmisleno.

Ljudi se množe s nulom. Ubiti čovjeka tako je lako. Ubiti njegovo dostojanstvo još je lakše. I, što je najgore, malo tko se zbog toga istinski zabrine, malo koga to nasekira.

Dapače, za sve imamo opravdanje. Jer, to je dio naše stvarnosti. To je dio nas, pa ni ne primjećujemo kako je to ponižavanje ljudske vrste udar na bit čovjeka.

Postajemo roboti, bez duše i srca, programirani predrasudama i strahom. A kako kaže Andrić: “Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.”

Kad si stalno na oprezu i bojiš se svega, posebno nepoznatog, pucaš iz svih oružja, a ponajviše mržnjom.

Užano je ovo što se događa s ljudima koji zbog rata u svojim zemljama moraju napustiti svoja ognjišta. Sve što se kuje i loše priča oko izbjeglica ubijanje je čovjeka bez ispaljenog metka.

Jedni imaju ovakvu, drugi onakvu teoriju izbjegličke krize. Jedni govore da ih se namjerno šalje u Europu, drugi se pitaju zašto ne idu u arapske zemlje, treći kažu da se rat na Bliskom istoku može zaustaviti u 10 dana, a time i migracije.

Sjetim se 90-tih…

Kako god bilo, jedno je sigurno – kao i mnogo puta do sada, i ova kriza i ovaj put očajnika produkti su bešćutnog kapitala, zbog kojeg se trenutno i vode ratovi na Bliskom istoku.

Ljudi što dolaze s Bliskog istoka nisu izbjeglice, to su samo ljudi. Kad tebe, mene ili svakog od njih oguliš do kože, kada nam skineš kulturni, nacionalni, vjerski i svaki drugi identitet, ostajemo samo ljudi, samo ljudi i ništa više, i dobri i loši.

Što je, zapravo, problem s izbjeglicama? To što su većinom muslimani? Bi li se digla ovakva netrpeljivost prema njima da su kojim slučajem sve do reda kršćani?

Tada vjerojatno ne bi bilo ove histerije. Jer, eto, naši su, pa kakvi god bili, makar i najgori u ljudskom rodu. Takvi nisu moji. I s onima s kojima živim u naselju, u gradu, državi i Europskoj uniji, a koji nemaju ljudstva u sebi, to nisu moja braća.

Bliži mi je svaki onaj musliman od “mog” kršćanina koji voli svoga bližnjega, tko mene i tebe poštiva kao čovjeka, tko ima one osnove ljudske postulate ugrađene u svom životu.

Pustimo stoga moraliziranja, pune crkve nedjeljom ako su naša srca prazna za one unesrećene i one u potrebi.

Sjetim se 90-ih godina i užasnog rata. Koliko je bilo puta da sam noćio u dnevnom boravku jer su u mojoj sobi bili prognani i izbjegli iz Bosne, a bilo je tu i Hrvata i Bošnjaka i Srba. Neki su znali ostati i mjesec dana. I draža mi je svaka takva i neprespavana noć nego išta drugo u životu.

Tada sam shvatio, iako mlad, što je ljudska muka, što znači ići u besciljnost, što znači ostati bez doma u koji se možda nikada nećeš vratiti. Jer, tko zna, možda ćeš i ti sutra biti u njihovoj koži i tražiti njihovu pomoć.

Tada ti neće biti važno jesu li muslimani, protestanti, nevjernici… Bit će ti važno da su ljudi i na tome ćeš im zahvaljivati.

Nemoj ih mrziti

Kako čovjeku ne bi potekla suza kad vidi fotografiju hrvatskog policajca kako u naručju u vlaku drži usnulo dijete.

Kad to vidiš, ohrabriš se i kažeš: “Da, ovo je ipak stvarnost kakvu želim živjeti” i zahvališ svima što donose ovakve dirljive i pozitivne primjere, jer ipak pokazuju ljudskost, a takih primjera nam treba još više.

Ma šta malo dijete zna tko je, što je? Što je ono krivo? Želi samo živjeti u miru i graditi svoju bolju budućnost. Na to, valjda, svi imamo pravo, kao što svim imamo obvezu graditi bolji svijet, koliko to god utopistički ili djetinjasto zvučalo.

Nitko nije naivan i vidi šta se zapravo događa na Bliskom istoku, kakvi su sve tu interesi po srijedi, koliko je jak korporativni imperijalizam i na što je sve spreman. Napraviti totalni kaos, anarhiju, radikaliziranje situacije.

Svjetskim velemoćnicima nije toliko važo, kao nama običnim smrtnicima, tko im je partner u poslovnim pregovima – musliman, budist, hinduist ili židov.

Bitno je da nađi zajednički financijski interes, uz dobru večeru i bakanalije, a mala raja im je zadnja na pameti. I koliko ti i ja na to možeo utjecati?

Trenutno ne puno. Bez nekog većeg uključivanja javnosti, bez većih pomaka, bez pravih i iskrenih lidera, bez razoktrivanja maski, mi ne možemo napraviti puno.

Ali, zato možemo pomoći u našim okvirima. Možemo pomoći običnim ljudima, koji su toliko obični kao i mi Europljani. To jadno dijete iz vlaka, njegovi roditelji i obitelji, krivi su za stanje u svojim zemljama onoliko koliko i mi. Dakle, nimalo. Zapravo smo na istoj strani, u istoj koži.

Razmišljajmo na toj humanoj razini, a ne globalnoj, da ne kažem globalističkoj. Ako im možeš pomoći, pomozi, ali nemoj bar odnemagati, nemoj ih mrziti, jer im već time odnemažeš. Ne napuštaju oni svoje domove od dragosti kao što ih nisu napustili ni prograni ni izbjegli s balkanskih prostora 90-ih godina.

Stoga gledati na ovu krizu i dolazak ljudi u Europu ne treba gledati niti promatrati iz nekog geo-političkog stajališta. Eto, ako nam dođu muslimani, kako će izgledati Europa? 

Ispada da je Europa toliko savršena da će ju ovaj mali postotak izbjeglica poremetiti. A jasno nam je da nije ni blizu savršenstva. Daleko od toga da želim reći kako ništa u Europi ne valja. Ni slučajno. Uostalom, da u Europi nije dobro, pa ne znam koliko bi i izbjeglice hrlile ovamo.

Puno je toga dobroga i funkcionira, ali za probleme koje imamo ne treba tražiti krivce iz vana, već unutar, a onda ozbiljno pristupiti njihovom rješavanju. Ali, uvijek je lakše naći nekoga drugoga za žrtveno janje, proglasiti državnog neprijatelja i fokus javnosti usmjeriti na drugi front.

Ako nešto ne štima u mojoj obitelji, onda sam ja kriv za to, a nije moj susjed.

Sve se mjeri kvotama i eurima

Stoga i ova priča oko kvota i raspodijela “izbjeglica” mi je užasna. Europa kao da ne zna drugačije nego sve mjeri u kvotama i eurima. Ova zemlja ove godine može može imati kvotu proizvodnje krupmira toliko i toliko, druga toliko i toliko. Pa i s ljudima kao s krumpirima.

Jedna će ih zemlja dobiti ovoliko, druga onoliko. Grozno. Jasno mi je da treba biti reda i da se moraju naći neka pravila, a reda se trebaju držati i ljudi koji dolaze, ali ovakav pristup u kojem se neke zemlje izuzimaju iz “kvotanja”, druge kažu da neće toliko, još jednom je dokaz poraz europskih vrijednosti. Nažalost.

Pokazivanje sile mađarskog premijera više je zabrinjavajuće za Mađarsku i Europsku uniju nego li za izbjeglice. Ovakva uporaba sile, nasilja, gradnja žičanog zida pokazuje na što smo, zapravo, spremni, gdje je danas Europa. Danas zbog izbjeglica, sutra zbog tko zna čega.

Populizam i deničarenje samo mogu pridonijeti još lošijim odnosima u Europi, i to se već pokazuje istinom. Isto tako informacija da Slovenija, ali i druge europske zemlje, sada neće primiti niti kroz svoj teritorij pustiti izbjeglice dodatno je poražavajuća.

Nitko nije bio spreman na ovakav scenarij i ovoliki broj izbjeglica, što mi je jednim dijelom i shvatljivo, ali kad je već tako, zar ne bi u nama trebale proraditi ljudske i europske vrijednosti.

Uvjeren sam da se utemeljitelji moderne Europe Schuman, De Gasperi, Adenauer i mnogi drugi sada vrte u grobu i pitaju na što li će sve ovo izaći i je li ovo Europa kakvu su sanjali i gradili. 

Raditi zlo, a nadati se dobru nije nikava matematička jednadžba koja daje dobar rezultat. Vrijeme će to sigurno pokazati, a očito moramo dotaknuti dno da bismo to shvatili.

Ovdje ne postoji sukob Zapada i Istoka, ovdje ne postoji sukob civilizacija. Ovdje je po srijedi samo jedno . rat čovjeka protiv nečovjeka, rat čovjeka protiv korporativnog imperijalizma.

Na čijoj si ti strani?

Izvor: Al Jazeera