Ne mogu na derbi s ljudima koji su spremni da ubiju

Nema više tog izazova i nedašnje strasti (EPA)

Poznavao sam svojevremeno na stotine zagriženijih i “grobara” i “delija”. A danas jedva da ih znam i desetinu koji će na 155. večiti derbi. Nije okrugao jubilej, ali se još nije stišao talas ovonedeljne euforije zbog plasmana u Ligu Evrope, pa je logično očekivati solidnu najezdu publike, posebno na sever i jug.

I dok se beogradski portali bave analizama “koliko publike zaslužuje ‘večiti derbi’ sad kad je Beograd opet na mapi Evrope””, pitam se da li neko stavi prst na čelo i upita se – gde je nestala nekadašnja sportska i fudbalska strast kojim se dočekivao i ispraćao skoro svaki susret Partizana i Zvezde?

Teško je, istini za volju, naći još takvih jubileja i rivalstava, čak i ako se globus zavrti, izuzmemeo li, naravno, dva Mančestera – Siti i Junajted, koji se vijaju po terenu od druge polovine 19. veka. Zvezda je od Partizana starija pet-šest meseci, a zajedničko im je što su ih (posle)ratni pobednici i istomišljenici 1945. godine ustoličili da, između ostalog, simboličnim imenima omasove sport i, valjda, na fudbalskom terenu u prvim posleratnim godinama baštine netom izvojevanu pobedu socijalističke revolucije.

Derbi se iščekivao kao praznik

Sve ostalo je istorija, rekli bi sportski mudraci i hroničari, manje ili više objektivni jer – po kojoj god se drugoj mustri delili – javna je tajna da se, uključujući i sportske komentatore, manje-više lako prepoznavala navijačka strast ili bar otvorena naklonost prema crveno-belima ili crno-belima.

Rivalstvo na terenu nosilo je i rivalstvo na tribinama, i pre i posle utakmice, u kafani, parku, porodičnim i prijateljskim okupljanjima… Derbi se iščekivao kao praznik, tribine su bile pune – sever i jug uvek unapred rasprodati, istok i zapad uvek uz pomoć “tapkaroša”. Sve to uz neizostavne tzv. budžovane, jagnjeće brigade ili VIP zvanice u svečanim ložama, zavisi kako ih je ko i kad kad zvao i doživljavao.

A ko nije mogao na stadion ili je živeo gdegod daleko od prestonice, preostalo bi mu da podesti ono “magično oko” na radiju ili na trazistoru izabere srednje talase, naravno: “Dok čekamo drugo poluvreme večitog derbija, poštovani slušaoci, čujmo trenutne rezultate Druge lige – Zapad: u Sarajevu Pofalički-Leotar 1:0, u Bugojnu – Iskra-Dinamo Vinkovci 1:1… Druga liga Istok: u Novom Sadu Novi Sad- OFK Kikinda 2:1, u Kosovskoj Mitrovici Trepča – Galenika 1:3…” Pa onda opet prenos derbija.

A u ponedeljak, je – zavisno od rezultata imalo o čemu da se priča – i u kacelarijama, i za strugom u fabrici, u školama, na fakultetima.

A danas? Nema više tog izazova i nedašnje strasti  – ni sportske niti fudbalske, nestrpljenja i iščekivanja… Retki su, čini mi se, čak i kladioničari kojima se znoje dlanovi dok uplaćuju tiket sa kombinacijama za večiti derbi – iz keca u dvojku, iz dvojke u iks…

Zašto?

Ne znam za druge – ali ja odavno ne idem na derbi, a više i ne navijam. Zašto?

Zato što već godinama ne mogu bezbrižno da povedem sina na utakmicu jer je ono što sebe zove navijačima – čast izuzecima na obe strane – mutiralo u masu huligana koji manjak inteligencije i obrazovanja nadoknađuju sirovim i surovim viškom energije, primitivizma i vandalizma.

Zato što su razni Arkani i krkani davno posejali i, uz prećutni blagoslov vlasti, uzgajali ratničko-kriminalnu navijačku mašineriju iz koje se lako regrutuje zlo – od batinaša do narko-dilera.

Zato što mi se smučila i pravda za Uroša i nepravda za Tatona. Zato što su nekadašnje navijačke vrline prerasle u zločin. Ne mogu na derbi – a ni na stadion – s ljudima koji su spremni da ubiju!

Zato što primitivni nacionalizmi, šovinizmi i izvitoprene ideologije izviru iz razjapljenih krezavih usta koja skandiraju mržnju prema čemu god i kome god, umesto da bodre svoj klub.

Zato što likovi, tetovirani k’o noćne more, mogu da preskoče ogradu tribina, utrče na teren, prekinu svaku utakmicu i postanu, maltene, nacionalni heroji i idoli čiji se nadimci izgovaraju s poštovanjem. Ili strahopoštovanjem, zavisno koje im službe ili klanovi čuvaju leđa.

Zato što su se barabe raznih boja i lakova uvukle u sport – a naročito fudbal – i što navijači s više krivičnih prijava nego godina starosti, sede u skupštinama i upravama klubova.

Zato što braća, rođaci, partijski puleni, saradnici, poslušnici, nameštenici moćnih i narcisoidnih političara, mafijaša, menadžera i raznih mešetara vedre i oblače fudbalom i klubovima, kockajući se sudbinama mladih i talentovanih fudbalera kao šibicari na autobuskoj stanici.

Zato što su nekad fudbaleri bili cenjeni i poštovani, a danas ih uprave, menadžeri i tobožnji skauti razvlače krpeći klupske i uvećavajući vlastite budžete, dok državne institucije zbog “viših interesa” klubovima gledaju kroz prste za neplaćene poreze i račune.

Prosto, dođe mi da opsujem kad pomislim šta je još prestalo da postoji, a činilo je derbi- derbijem i nedeljna popodneva praznicima sporta, pogotovo kad su kopačke ukrštali klubovi nekadašnje velike četvorke – Zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka.

A sad, sebe radi, nabrojte bar dve trećine klubova domaće prve lige i bar po pet prvoligaških timova u komšijskim ex-Yu državama. Šta je? Ne ide baš, a?

Uostalom, koliko je domaći fudbal – od klupskog do reprezentativnog – obesmišljen, pokazuju i prazne tribine – kod nas ni u dva kola na stadione ne dođe publike koliko se okupi na tribinama za bilo koji derbi neke od evropskih liga, počev od Španije i Italije do Nemačke i Engleske.

Ako je sve ovo jeres, verbalni ili pisani delikt, prihvatam čak i rizik da me oni i dalje ostrašćeni u oba tabora, razapnu između severa i juga.

Dakle – derbi je mrtav, živeo mit!

Izvor: Al Jazeera