Da, da na romskom to bi značilo Sretna Nova godina…
I, eto, na koliko stopa zemlje, ovo malo brdovitog Balkana, skupio se cijeli svijet. Cijeli prošli novembar protekao je u veličanju muslimanskog poslanika Muhameda, nemalo, potom Šebi aruz (tradicija drevne Perzije i Indije) je preuzeo obavezu da svjetlost sunca preuzima tamu, te iako je sve hladnije, tu hladnoću dobro nosi jevrejska Hanuka, a katolički (Baba Natale) donosi sreću Božića i gregorijanske Nove godine. Naravno, neće to pomutiti ni julijanski Božić ni Novu godinu pravoslavcima, a i Romima Balkana (posebno Vlaška i Timočka krajina) iako je njihov iskonski Nu ruz u martu. Ta romska Nova godina u Sarajevu se počela slaviti po restoranima ranih 60-tih, dolaskom i Ramčeta i njegovog brata Sejdija. Romska porodica Sejdić došla je iz Makedonije.
Merhemića bašče
Poznato je, da se Sarajevo moglo opasati baščama. Krene se od Merhemića šljivika na Ciglanama, preko Jezera, do Bjelava Podhrastova i Breke, preko Budakovića na Vratnik. Vratnik niz Bembašu dotiće Babića bašču, pa Bistrik, Širokaću. Širokaća se naslanja na Kovačiće, Grbavicu, sve do Hrasnog, i Aleje lipa, a lipe mirišu do Velikih drveta. I sve to vodom je zaljevala Mošćanica, vode sa Gornjeg i Donjeg Bioska, Koševski, Bistrički i ostali potoci i Miljacka dovoljni su bili da sarajevske bašče budu pune cvijeća i da je i hava i voda za piće bila i iladž.
Prije više od sto pedeset godina, u Merhemića bašči i šljivik (iznad Marijin dvora Crni vrh) naselila se jedna veća grupa Roma od kojih je i poznati Rom Ohran, ali i porodica moje kolegice sa RTV SA (prije rata) Hedine Tahirović. Ti, sarajevski, naši Romi, uglavnom su bili muslimani i usred naselja bio je bunar, a kasnije česma, te su i oni imali vodu i održavali mnoge muslimanske adete. Romska (Karanfil mahala) bila je i na Obhodži ispod Višegradske kapije. Svi oni su kalajsali, bili vrsni kovači, žene su faletale, pa i one s muževima kalajsali, i nisu prosili, osim Kurban bajramom te nosili kožice i ostalu iznutricu. Dolaskom porodica iz Makedonije, te česta gostovanja mladih pjevača Serbezovskog, Esme i Usnije Redžepove počela je i njihova muzika ulaziti u sarajevske domove. Na žalost sve veći priliv tih Roma iz Makedonije donosi i nove običaje i za same sarajevske Rome. No, muzika se nesebično širila i uticala na folk muziku, koja je i danas aktuelna. Uticaj tog romskog (u našem slučaju balkanskog) temperamenta označit će evo cijelu jednu generaciju. Moja veza sa Romima naravno, kao i sve što se dešava nije slučajna. Da li mi taj mozaik slučaja spajamo, ili slučaj nas svojim magnetom privlači to neću mislim nikad odgonetnuti… a i ne moram!
Romska Nova godina
Uvaženi profesor i istraživač i zagovarač imena Rom je Rade Uhlik, meni je bio čika Rade i njegova supruga, teta Zora, jer su bili komšija moje tete Radže na Marijin dvoru, gdje sam često boravila. Iako sam bila petogodišnja djevojčica pamtila sam da je on uvažen i da puno istražuje (tada Cigane). Uklapajući svoje pazlice slučaja, u biblioteci na Vratniku jedini čitalac knjige o Romima, ”Put Cigana” 1967. bila sam ja. Tu istu knjigu, drugi potpis u registru knjige bio je opet moj 1989. kada sam postala muzički saradnik emisije za Rome “Laćho džive Romalen.” I, tako, prije tačno 30 godina, bila sam saradnik Hedine Sijerčić-Tahirović i u organizaciji romske Nove godine 14. januara1990. Slavila se na Robnoj kući “Sarajka”. I Ramče, I Vida Pavlović, i Serbezovski, i Sejdi Sejdi, i tada mladi Koke, pa i mladi Aka, i mnogi drugi bili su prisutni. Moj angažman u emisiji bio je sve češći, jer sam počela i kao diplomirani žurnalista istraživati teme, aktuelne o životu Roma. Te iste godine Hedina je otišla na porodiljsko, te mi je Boro Kontić urednik Drugog programa Radija Sarajeva na njen prijedlog povjerio uredništvo emisije. Počela sam učiti romski, putovati i snimati reportaže iz skoro cijele tadašnje Yu.
Te godine osnovana je Unija Roma, gdje je predsjenik bio dr. Rajko Đurić, njegov zamjenik Stanislaw Stankiewicz iz Poljske, te Sait Balić, Viktor Famulson, Generalni sekretar dr. Emil Šćuka iz Čehoslovačke, blagajnik Aleko Stobin, te Ilijaz Zendel također iz Jugoslavije. Tadašnja Jugoslavija bila je vrlo prisutna u rješavanju romskih pitanja, a i sama Hedina bila je u skoro svim tim aktivnostima i omiljen voditelj na godišnjim druženjima. Kako nisam imala stalni posao sarađivala sam u mnogim redakcijama RTVSA, kao i listovima Muslimanski glas (Ljiljan) i Preporod gdje je bio otvoren konkurs za mjesto novinara. Tadašnjem direkotoru Izdavačke djelatnosti “El-kalem” Muhamedu Mrahoroviću predložila sam da nas dvije prevedemo na romski Ilmihal, što je bilo i prihvaćeno. Na žalost tek u ratu Selim Jarkoć (preuzeo rukovođenje El-kalema) je uspio štampati Ilmiham na romskom.
Romski sam učila i od Hedine, ali i na pijaci snimajući Rome dok govore, a mnogi su mi pomagali. I melodika i metrika, dikcija romskog (srodnik indijskog) me privlačila, te učeći i perzijski, shvatila sam da su bliski. Rječnik romskog jezika “Romengo alavari” profesora Radeta Uhlika mi je bio svakodnevo štivo, a i danas ga volim prelistavati. Često se zadržim na istraživanjima pod nazivom Brzalice (Sigarde svatura): Đeli đili e Đulasa, džan e džuvlja e džejasa… – otišla je pjesma sa Đulom, odoše žene sa drugaricom. Ili šaljiva: Sa so sasa sasujasa, lasa sasa sastimasa – Sve što se zbi sa svekrvom, sve je bilo njoj u zdravlje!
I pored toga što mnogi kažu da je romski jezik nerazvijen u razgovoru s Romima shvatite da se oni prilagođavaju sredini u kojoj žive, te mnoge riječi date sredine oblikuju na romski. No, koliko god je asimilacija uticala i na jezik i običaje oni svoj “romani čhib” romski jezik ljubomorno čuvaju. Zato su i prisutni evo skoro 13 stoljeća, kao posebnost i baština Svijeta.
Izvor: Al Jazeera