Putujući autobusom u Sarajevo, prije nekoliko sedmica, slušala sam razgovor vozača autobusa i njegovog poznanika o komšiji koji svakodnevno tuče svoju suprugu naočigled njihove djece, vjerovatno i naočigled cijelog komšiluka. Razgovor je završio komentarom vozača: “A šta ćeš budali? Neće jačeg od sebe sigurno.”
Slušajući ih, poželjela sam da pitam da li bi samo usput u autobusu razgovarali o tome da je na mjestu žrtve njihova sestra, kćerka, prijateljica?
Prema posljednjem istraživanju o nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini, koje je provela Misija OSCE-a u 2018. godini, najmanje 640.000 žena je doživjelo neki oblik nasilja, od seksualnog uznemiravanja i uhođenja do psihičkog, fizičkog ili/i seksualnog nasilja od intimnog partnera ili nepartnera nakon svoje 15. godine života.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Dok su hiljade žena svakodnevno izložene nasilju, mi o tome šutimo, okrenemo glavu, pravimo se da ne znamo šta se stvarno događa, s vremena na vrijeme o tome pričamo s komšijama. Kako vidimo i čujemo kada komšije posjete rođaci, poznanici, stranci, znamo bolje od njih šta rade u ta četiri zida, ali ne čujemo i ne vidimo kada u tom istom komšiluku neki muškarac vrijeđa, ponižava i tuče ženu? Ne čujemo njegove prijetnje i udarce, ni njen plač, uzdahe i jecaje. Lakše nam je misliti kako nas se to ne tiče, to je njihova privatna stvar, ili mislimo kako oni to trebaju riješiti između sebe.
Nasilje ne prijavljuje 84 posto žena
Na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini prisutne su institucije i organi čiji je zadatak da se bave pitanjima rodne ravnopravnosti i prevencije nasilja nad ženama, kao i pružanja svih oblika zaštite i podrške žrtvama nasilja. Ipak, istraživanja su pokazala generalni nedostatak neophodne podrške i razumijevanja društva za žene žrtve nasilja. Iako postoji zakonski okvir koji tretira slučajeve porodičnog nasilja, koje je najčešće i nasilje nad ženama, on nije adekvatno realiziran, posebno kada je riječ o kažnjavanju počinitelja ovih krivičnih djela.
Žene često, zbog sposobnosti nasilnika da kontrolira svoje ponašanje pred drugima, smatraju da im se neće vjerovati čak i ako prijave nasilje. Takvu situaciju je imala Ema, koja je, u okviru istraživanja “Preživjele govore”, koje je 2015. godine provela Atlantska Inicijativa, u okviru projekta “Rod i pravosuđe”, hrabro podijelila svoja iskustva.
(Neposredno prije svakog intervjua, istraživačica je još jednom objasnila prirodu istraživanja i uvjerila sagovornicu da će njena anonimnost biti zaštićena. Svaka žena je zamoljena da odabere pseudonim, ili, ako ga se nije mogla sjetiti, da odobri pseudonim koji je predložila istraživačica.
Žrtve teškog nasilja izgubile su kontrolu nad svojim životom, finansijama, imovinom, radnim mjestom, pa čak i nad vlastitim tijelom, te je bilo važno da se taj gubitak kontrole ne nastavi i tokom procesa dogovaranja i vođenja intervjua. Osoba koja je vodila intervju naročito je pazila da ne dovodi u pitanje istinitost priča ili ispravnost odluka ovih žena. Mnoge ispitanice su kao žrtve bile izložene okrivljavanju, kritikama i stereotipima, kako u privatnom životu, tako i u kontaktu sa nadležnim organima i stručnim osobama, te je stoga izbjegavanje ovakvih negativnih konstrukcija tokom istraživanja bilo imperativ.)
Počeo je tući u ranoj trudnoći
Ema je bila maloljetna kad se udala. Ispričala je kako ju je muž počeo tući kada je bila trudna tri sedmice, ubrzo nakon vjenčanja, u tolikoj mjeri da je mislila da hoće da je ubije. Kada bi došli njeni roditelji, bio je ljubazan, dokazujući tako da može kontrolirati svoje nasilničko ponašanje.
“Roditeljima nisam htjela ništa reći. Kada su moji roditelji došli, lijepo se ponašao, ali čim su otišli, pitao me šta sam im ispričala i opet me istukao. Nakon toga sam nazvala roditelje i ispričala im, oni su došli i odveli me kući. Bila sam kod roditelja dva mjeseca, onda je on došao i rekao da se to više neće ponoviti. Izvinio se. Nisam se htjela vratiti, ali otac mi je rekao da idem zbog djeteta, a i plašila sam se da neću moći više imati djecu ako abortiram. Vratila sam se, misleći da se promijenio, ali me petog dana strašno istukao. Nije mi dao da imam mobitel, pa nisam mogla nikoga nazvati. Nakon dva mjeseca, uspjela sam uzeti telefon od njegove nane i nazvala sam roditelje, rekla im da dođu i odvedu me u policiju… Svašta mi je radio, šišao me, stavljao nož pod grlo, govorio vrlo ružne, užasne stvari…”
Ovo je samo jedan od mnogih slučajeva u kojima je žena bila potpuno izolirana i bespomoćna, ljudi oko nje, čak ni oni najbliži nisu znali kakve traume i nasilje preživljava. Ne mogu da se ne pitam koliko se bespomoćno i uplašeno osjeća supruga onog komšije zlostavljača koji je spomenut u početku? Koliko je puta i da li su ikada intervenirale institucije i organi; policija, tužilaštvo, službe za socijalni rad? Da li je neki komšija bio toliko hrabar da prijavi zlostavljača, ako već žrtva nema tu hrabrost?
Zlostavljače ‘nagrađuju’ uslovnim kaznama
Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je 2011. godine provela analizu primjene zakona u predmetima nasilja u porodici, u okviru koje je od 286 analiziranih predmeta u 77,2 posto slučajeva izrečena uslovna kazna, u 8,3 posto predmeta izrečena je kazna zatvora, a 13,5 posto počinilaca kažnjeno je novčanom kaznom. Kada se uzmu u obzir ove okolnosti, žrtve nasilja imaju manje nade za opstanak izvan nasilne sredine, uglavnom se osjećaju bespomoćno, jer su ucijenjene od partnera ili nekog drugog srodnika koji je nasilnik, opsesivne sredine ili države. Blaga reakcija institucija koje su odgovorne da sankcioniraju zlostavljače dodatno obeshrabruju žrtve, produžuju traumu, to ostavlja ozbiljnije posljedice na žrtvu.
Ema je ispričala kako je hospitalizirana u toku trudnoće: “Bio je Bajram; pretukao me i iz mene je iscurila neka voda. Otišla sam u bolnicu, nije javio mojim roditeljima. Svaki dan me šutao u stomak, a onda sam ukrala mobitel od njegove nane i nazvala majku da dođe po mene. Ponovo sam ga prijavila, i opet nisu uradili ništa, samo su rekli da više neće.”
Kao rezultat traume, Ema je počela mucati i ima teške napade panike, koji su se nastavili i nakon što se razdvojila od muža. Iako je izuzetno nasilan i posjeduje oružje, Emin muž nije bio pritvoren i dozvoljeno mu je da bez nadzora posjećuje njihovo jednogodišnje dijete.
Nasilje je problem svih nas
Bez obzira na propuste institucija i organa koji su odgovorni za procesuiranje i sankcioniranje zlostavljača te na činjenicu da sve odgovorne institucije i organi nisu dovoljno koordinirani kada je potrebna podrška i zaštita žrtvama nasilja, ne možemo se osloboditi odgovornosti kada znamo da se nasilje dešava, a ne reagiramo i ne prijavljujemo.
Nasilje se tiče svih nas. Tiče nas se jer žrtve žive u strahu i godinama trpe nasilje, jer su odgajane na principu “neko uvijek mora da trpi” i “šta će svijet reći”. Tiče nas se zato što žrtve ne prijavljuju i ne napuštaju nasilnike jer nemaju gdje otići, ne mogu izdržavati sebe i svoju djecu. Tiče nas se jer žrtve ne vjeruju da će ih sistem zaštititi, jer je sve veća potreba za sigurnim kućama, a one iz godine u godinu jedva opstaju. Odgovorni smo svaki puta ako okrenemo glavu, ako opravdavamo nasilje, ako prešutimo, ako ne reagiramo, ako ne prijavimo – i mi smo saučesnici.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera