Oglasi

Naše osmomilimetarsko oružje

Moje sjećanje na 2. maj 1992. potpomognuto je trakom od 8 mm na kojoj su zabilježene mnoge dramatične scene tog dana.
Nije bilo nikakve sumnje da je drugi maj bio poseban dan, ne samo nama, već svim građanima i građankama SarajevaDanilo Krstanović

Bio je lijep i sunčan dan. Zapravo, ne znam da li bih se toga sjećao da brat i ja nismo imali malu Siemensovu video kameru. Zahvaljujući njoj, moja memorija je potpomognuta trakom od 8 mm na kojoj su zabilježene mnoge dramatične scene koje su se dešavale tog dana u našoj ulici.

Kako smo imali samo tri kasete, a struje često nije bilo, mnoge materijale smo kasnije presnimavali nečim novim vjerujući kako je to bitnije od onog što je već bilo snimljeno. To nije bio slučaj sa materijalima snimanim sunčanog drugog maja. Oni su ostali sačuvani u potpunosti. Nije bilo nikakve sumnje da je drugi maj bio poseban dan, ne samo nama, već svim građanima i građankama Sarajeva.

Bilo je podne kada se pucnjava intenzivirala. Činilo se da puca sa svih strana. Meci su fijukali kroz zrak. Cijeli komšiluk se već skupio u skloništu koje se nalazilo u Domu za djecu sa posebnim potrebama - Mjedenica.

Mama se previše sekirala pa smo odlučili i sami da se povučemo sa ulice. Bilo je i nekih komšinica. Izvana se i dalje čula pucnjava, ali buka ljudi u skloništu ju je činila tišom.

Činilo se kao da namjerno svi blebeću kako bi zaglušili buku pucnjave koja je dolazila iz grada. Povremeno bi neko od starijih malo zagalamio kako bi mogao bolje da čuje vijesti preko tranzistora. Mlađi bi se baš tada najviše cerekali. Odjednom, začula se strašna eksplozija. Granata je odvalila negdje u komšiluku. Nastao je tajac.

Naime, do tada su uglavnom korištene minobacačke granate kalibra 82 mm. Bilo je jasno da je ovo nešto ozbiljnije. U narednim danima postat ćemo eksperti koji će po zvuku razlikovati šaroliki neprijateljski arsenal: snajperi, „sijači smrti, VBR-ovi, granate od 82 mm, 120 mm, 122 mm ili 150 mm. Minobacači će nam naspram ovih kasnije navedenih izgledati kao dječja igra. Tek kao prilog zvukovima rata spomenuo bih ovdje i modificirane avio bombe „krmače“ koje će krajem 95. neprijatelji ispaljivati sa nekakvih lansera a koje bi pravile ogromne kratere.

Dijete od straha grizlo vlastitu ruku

Uglavnom, taj prijelaz sa 82 mm na veće kalibre upamtio sam dobro. Nakon tog strašnog zvuka koji se začuo negdje u blizini, u skloništu je nastupila potpuna tišina.

"Ovo je bilo blizu", rekao je neko. Ubrzo je raspalila i druga. Eksplozija je bila još jača. Treća eksplozija zatresla je zgradu u kojoj smo se nalazili. Bilo je svima jasno da granate padaju sve bliže i bliže.

Od naredne su već popucala neka stakla na zgradi. Nastupila je prava panika. "Djeca,djeca...", neko je povikao. Dio djece nalazio se u slabije zaštićenom dijelu zgrade pa su ljudi potrčali da ih prebace u zaklonjeniji dio skloništa. Prvi koji je potrčao bio je Mido.

Sve se odvijalo tako brzo kao da je neko pritisnuo tipku za brzo premotavanje trake. Granate su padale uokolo i cijela zgrada se tresla. U trenutku kada je posljednje dijete prebačeno granata je spucala u zid pored samog skloništa tako da su se sasula sva stakla a cijeli prostor bio je obasjano nekom zastrašujućom svijetlošću.

Po prvi put smo mogli osjetiti barut i prašinu pod svojim jezicima. Neka od djece su histerično vrištala. Mali Stipe, koji je među zadnjim prebačen, bio je pod pravim šokom. Grizao je vlastitu ruku. Uzalud su bili pokušaji da ga smire.

Granate su nastavile eksplodirati u neposrednoj blizini. Sjedio sam pored mame. Bacio sam pogled na kameru koja je bila položena na podu, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da je uključim. Napipao sam u džepu od jakne knjižicu, izvukao je i počeo izgovarati molitve napisane u njoj. Jedino mi se to u tom trenutku činilo smislenim.

Kako je MacKenzie vidio 2. maj

Ne znam koliko je trajalo sve to, ali granate su prestale padati po našoj ulici. Odjekivale su po drugim dijelovima grada. Još neko vrijeme smo čekali da vidimo da li će se ponovo vratiti na našu ulicu. Prošlo je vjerovatno nekoliko sati. Bilo je dosta kasno kada se stišala pucnjava i u drugim dijelovima grada.

Bog zna koliko je bilo sati. Napokon smo izvirili iz skloništa poput kakvih životinjica. Na kameri je napokon pritisnuta tipka "REC". Zgrada je bila potpuno demolirana. U fiskulturnu salu koja se nalazila neposrednu uz sklonište opalilo je nekoliko granata. Na zgradi nije ostalo ni jedno nepolomljeno staklo.

Po podu su bili rasuti geleri od kojih su neki bili pravi „kapitalci“ poput onog koji smo izvukli iz kutije za hidrant. Cijela zgrada bila je prekrivena prašinom i zemljom. Nekoliko kuća u ulici je je pogođeno. Kroz prozore se vidio grad u plamenu. Vatre su gorile svuda.

Najveći požar izdizao se iznad zgrade pošte, kao i statističkog zavoda u neposrednoj blizini hotela Evropa. Sve to izgledalo je manje bitno naspram činjenice da smo uspjeli preživjeti ovu večer. „Još malo pa gotovo, vojna intervencija samo što nije“, naivno smo se još uvijek tada zanosili idejom kako svijet neće dozvoliti ubijanje civila, razaranje grada i genocid.

Bila je to jedna od najvećih zabluda. U Štabu komande UNPROFOR-a smještenoj u zapadnom dijelu grada general Lewis MacKenzie nije bio pretjerano uzbuđen onim što se oko njega događalo.

U svom dnevniku 2. maja 1992, ovaj izrazito neomiljeni predstavnik međunarodne zajednice ostavio je svoj glupavi zapis: “Relativno miran dan. Samo nekoliko stotina rafala žestoke mitraljeske vatre iz Starog grada. Ali vatra je trajala cijelu noć tako da nisam mogao da odem do stana jednog mog kolege da gledam trke formule jedan za Veliku nagradu Španije.“

Ostatak večeri mi uzvraćamo paljbu iz našeg osmomilimetarskog oružja, video kamere marke Siemens poptuno svijesni da smo dijelom historije.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.