Oglasi

Najlakše je otići

Niste pokušali dati šansu vama, vašoj generaciji, vašim profesorima, roditeljima, društvu i svima koji se svojski trude da ova zemlja jednoga dana bude normalnija.
A kad se i ako se umorite – idite, odmorite, pa se (brodom punim istomišljenika) vratite da se borite za ove divne ljude i ovu i ove divne zemljeUstupljeno Al Jazeeri

Razmišljao sam dugo da li uopšte pisati o, kako su ga sami nazvali, „performansu“ srednjoškolaca održanom u Bihaću prošlog mjeseca, a koji je, prije a i poslije toga, održan u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini. Isti je performans, kako sam primijetio, dio neke šire kampanje, koja je u toku i kojom navedena populacija pokušava skrenuti pažnju na svoje probleme.

Naime, asocijacija koja okuplja, u neku ruku i predstavlja, srednjoškolce u ovoj zemlji, pa i zastupa njihova prava - tako bi, barem, trebalo biti - nakon svakog bi „performansa“ medijima proslijedila saopštenje u vidu zahtjeva vlastima u ovoj zemlji, ali bi, istovremeno, možda i nesvjesno, iskoristila javni prostor da pošalje poruku i svima ostalima u ovoj zemlji.

Poruka pogrešnoj publici

Ta poruka, parafrazirano, glasi da će srednjoškolci pokupiti prnje, spakovati kofere, dići sidro i napustiti BiH, jer su nezadovoljni, između ostalog, odnosom vlasti prema njima, stanjem u društvu i svim ostalim problemima koji ne muče samo tu populaciju - nego i sve ostale, počev od penzionera, radnika, trudnica, doktora, aktivista, boraca za prava ljudi, domaćica, čobana, planinara, frizera, preko mehaničara, pilota, nezaposlenih, civilinih žrtava rata, do šankera, konobara, nastavnika, profesora, varilaca i članova društava posmatrača ptica i uzgoja smilja.

Ukratko, (skoro) svih koji žive u BiH.

I bez obzira što mi je jasno da je njihova poruka više skretanje pažnje nego stvarna odluka i koliko god smatrao takvu njihovu poruku poražavajućom i obeshrabrujućom - ali i upućenoj pogrešnoj publici - moram reći da ih u potpunosti razumijem.

Razumijem, ali ne podržavam.

Zašto?

Pa niste ni pokušali.

Niste pokušali dati šansu vama, vašoj generaciji, vašim profesorima, roditeljima, društvu i onima koji se svojski trude da ova zemlja jednoga dana bude normalnija nego što je danas. Kažem normalnija, jer su resursi kojima raspolažemo i činjenica da balkanske zemlje nisu bile dio kolonizatorskih poduhvata koji bi nam donijeli razna dobra iz Azije, Afrike i Amerike, razlozi zbog kojih nikada nećemo imati ekonomsku i svaku drugu moć kakvu imaju zemlje u koje vi želite ići.

Kukavičluk ili pragmatičnost

Predaja bez borbe mogla bi biti nazvana kukavičlukom, ali i pragmatičnošću, prilagođavanjem situaciji. Vidite, sve nas kroz život vode različiti motivi. Ti motivi zavise od bezbroj faktora – mjesto rođenja, ekonomski status, poimanje svijeta, obrazovanje…

No, ono što je univerzalno je da sve ono što mislimo, govorimo i radimo nužno utiče na druge oko nas. Dakle, iako unutar sebe imamo „privilegiju“ graditi mali, intimni svijet, sa druge strane, sve ono što ispoljimo može izazvati potrese dovoljno snažne da izazovu talase promjena, ili da sruše cijeli jedan grad. Ako hoćete, bez Martina Lutera Kinga, možda i do dan-danas, prava osoba drugačije boje kože ne bi bila na nivou na kojem jesu. Ili, ako želite, svijet bi, vjerovatno, bio drugačiji bez osvajanja i paljevine Džingis Kana.

Ili, ako baš baš želite, javnost u ovoj zemlji bi bila drugačija – ne bolja, ne gora, jednostavno drugačija - bez sumorne poruke vas, srednjoškolaca.

No, poenta nije u vašoj poruci, nego činjenici da ste se bez bitke već predali, da ste odlučili – ne svi, naravno – otići i graditi neke druge zemlje, neke druge gradove, neke druge firme. Ne želim prosipati jeftin patriotizam, jer se od njega ne živi, niti je taj isti jeftini patriotizam - čije oblike ispoljavanja godinama vidimo i čujemo u javnosti - pokretač i motor nekog ozbiljnijeg zamaha koji mijenja sve – od pojedinaca, preko porodice, do države. Jer da jeste, on bi to učinio u proteklih 20 godina.

Radim od svoje 17. godine. Prvu platu sam zaradio sa 18. Veliki teret, ali i velika sreća. Nemam štele i veze u vlastima, imam porodicu, vozim auto star 18 godina, živim u kući koju otplaćujem i svaki radni dan vodim kćerku u školu i na plivanje.

Dolaze neki drugi, treći...

Bio sam nezaposlen, na birou, podstanar, bez ičega svog. Htio sam otići. Da, htio sam otići, bili smo na korak od toga. Da „dijete ide u dobru školu, da nemamo problema, da sve funkcioniše“. Svi do jednog razlozi koje ste vi nabrojali i meni i nama su bili na listi kao potencijalnim, zatim i skoro ostvarenim migrantima.

Dakle, razumijem vas, možda i više nego što vi sami razumijete šta znači stvarno odlučiti otići.

No, stvari su se tako namjestle i „posložile“ da je jedna od najboljih odluka koju sam ikad donio – ne želim, naime, govoriti u množini jer ne želim da svojoj porodici stavljam hipoteku nečega – upravo ona da ostanem.

Zašto?

Jer je, u procesu odlučivanja o tehnikalijama (vize, papiri…), nešto „cvrcnulo“ u meni. Nešto se probudilo, nešto se okrenulo i prelomilo. Straha nisam imao – selio sam se, naime, promijenio šest osnovnih i srednjih škola u nekoliko zemalja, pa znam šta znači početi od nule – to bih, jednostavno, mogao nazvati odlučnošću.

Odlučnošću i potpunim shvatanjem i prihvatanjem činjenice da mojoj generaciji – u ranim 30-im – vjerovatno neće biti dobro za naših života. Ali sam prihvatio da i poslije nas dolaze neki, da poslije nekih dolaze neki drugi, da poslije drugih dolaze treći, da poslije trećih dolaze četvrti… Da dolaze i da ne treba da grade njemačke i kanade, nego svoju zemlju i svoje zemlje.

A to je ogroman izazov.

Pradjedovi na Solunskom frontu

Ali ne zbog jeftinog patriotizma, nego zbog naših, divnih ljudi, zbog naše zemlje i naših zemalja, zbog predaka, njihove strašne bitke i muke i zbog toga što čovječanstvo zaslužuje da ima Slovene na listi svojih naroda, kao što Sloveni itekako zaslužuju da budu dijelom svijeta. Sa „Sloveni“ se možete igrati i umjesto toga napisati šta vam je već srcu drago.

Pazite, dva moja pradjeda su bili dobrovoljci na Solunskom frontu. Jedan od njih se vratio iz Amerike kako bi se borio za ono za šta misli da je ispravno. Iz Amerike, brodom prepunim ljudi koji su mislili isto kao i on. Nije ostao u zemlji slobode, snova i dolara, nego je, gledano razrokim očima današnjice, ispao budaletina, te se vratio na krvavi Balkan da se bori.

Ali znate šta?

Izborio se.

Kao što se šest njegovih sinova – mojih, dakle, djedova - izborilo da budu majori, direktori, uvaženi advokati i ugledni građani „one“ države. Šest sinova koji su odrasli na kršu, bez vode u kući, bez struje, redajući međe, svaki dan hodajući kilometar uzbrdo do izvora i okopavajući krševite vinograde pod vrelim suncem Mediterana. Naša stara kamena kuća i danas stoji gdje je i bila, kao što je stajala i prije 250 godina, odoljevajući vremenu, događajima, osvajačima i drugim nezvanim gostima. I, vjerujte, iako je zbog starosti oronula, ponosna je i u svakom trenutku iz svakog svog kamena i iz vatrenih iskri starog ognjišta vrišti o poštenoj i teškoj borbi ljudi koji su imali manje; koji, zapravo, nisu imali skoro ništa u poređenju sa današnjim ljudima.

Barem pokušajte

Vrišti o odlučnosti tog svijeta, tih ljudi, mojih i vaših predaka, da trpe, da rade i grade bolje sutra.

Tako je i sa vama.

Barem pokušajte, borite se, radite i gradite.

Nije uzalud.

A kad se i ako se umorite – idite, odmorite, pa se (brodom punim istomišljenika) vratite da se borite za ove divne ljude i ovu i ove divne zemlje. Kao što je, na koncu, moj pradjed, nakon što je sve pokušao i iscrpio, odlučio otići, pa se vratiti upravo onda kad je bilo najteže. Pa baš i zbog toga njegova borba i dug i težak životni put nisu bili uzalud.

Nije uzalud.

Nikad nije uzalud.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.