Na Vaskrsu kod komšinice

Za pravoslavce iz Jablanice i jedinu pravoslavku u Prozoru zadužen je pop iz Konjica, koji je povremeno obilazi (Arhiva)

S punim pravom mogu se pohvaliti da u radijusu 20 metara imam komšije muslimane, katolike i pravoslavce. Da stvar bude zanimljivija, jedno vrijeme u tom krugu živjeli su i Kinezi, pa je sve to bio vanserijski miks. Kinezi su kasnije otišli, a dok su bili tu, živjeli su kao podstanari kod moje komšinice pravoslavke.

Danas se spremam i kažem supruzi: “Hajde, idemo na kahvu!”

Na njen znatiželjni upit “Gdje, kod koga?” odgovaram samo: “Kod komšinice.”

Jedina pravoslavka u gradu

Kahva je imala i poseban povod. Komšinica je, kako rekoh, pravoslavka, pa mi je red otvoriti joj vrata barem na blagdan, a pravoslavcima je Vaskrs veliki blagdan. Ta moja komšinica zapravo je jedina pravoslavka u našem gradiću i, mislio sam, posebno će se obradovati posjeti. Kako sam mislio tako je i bilo.

Najprije zvonimo i poduže čekamo na vratima. Čujemo da je u kući, ali i znamo da je poslaba sa sluhom, pa smo uporni. Zvonimo i obilazimo oko kuće, ne bi li nas možda opazila s nekog prozora. I kad smo gotovo odustali, odlučih pozvoniti još jednom, pa ako otvori – otvori.

“Ko je?”, javi se ona napokon.

Javimo se i mi i ona uskoro otvori vrata. Lice joj jasno kazuje da je vrlo ugodno iznenađena. Pita jesmo li mnogo zvonili i pravda se da ne čuje dobro, a i kad čuje, treba joj podosta vremena da siđe do vrata, jer je muči kičma i nije baš najbolje pokretna.

Penjemo se uza stepenice i sjedamo. Znamo se dobro, viđamo se svakog dana, pozdravimo se, stanemo i progovorimo pokoju, kao pravi komšiluk, ali prvi put danas sjedamo i pijemo kahvu.

Starija je to žena. Muž joj je umro prije tačno 22 godine, i to nakon što je – ni živ, ni mrtav – gotovo dvije godine bio na postelji. Muž je bio iz miješanog braka (katolkinja i pravoslavac) i nikad joj nije nametao bilo šta, pa je ona odlučila ostati vjerna pravoslavlju. Priznaje da to nisu nimalo jednostavne situacije za čovjeka, posebno kad na svijet dođu djeca, ali čovjek sam bira i, na kraju, sam se nosi s onim što je izabrao. S mužem je živjela lijepo i skladno. Zapravo, živjela je u zajednici, sa svekrom i svekrvom, i, kao takva, nije stekla naviku pretjeranog izlaženja iz kuće, pa je i danas uglavnom takva.

“Iziđem kod komšija, ‘na slatku’, radi bolesti ili u situacijama kada je red da se komšije obilaze, ali da hodam po kafama – nisam i nemam te navike”, priča nam.

Rodom je od Hercegovine. Zaljubila se i udala. Konačnoj odluci vjerovatno je doprinijelo i to što će sa sela otići živjeti u gradu. Rodila je dvije kćerke i obje su, kako kaže, našle svoju sreću, udale se i imaju svoju djecu i porodice.

“Eto, kad nešto hoće biti, imam i unuku koja se udala za popa”, govori kroz smiješak.

Problema nema i sa svima se lijepo pazi. Zapravo, nikome ne čini ništa nažao, pa tako očekuje i od drugih.

‘Hvala Bogu i dobrim ljudima’

“Odrasla sam u porodici čije prve komšije su bili muslimani Muftići i to je tako bilo od davnina. Uvijek smo se lijepo pazili i dan-danas se poštujemo.”

Nakon smrti muža ostala je sama u kući, ali i sama kao pravoslavka u Prozoru.

“Hvala Bogu i dobrim ljudima, nisam sama. Dobrih ljudi je uvijek bilo i biće. Imam kćerke, imam i dalje rodbine, ali je sve to daleko. Neki su čak i u Americi. Zato je najvažnije imati komšije i paziti se sa njima, a ja se na to ne mogu požaliti.”

Pravoslavne crkve nema u blizini, a i da ima, zdravlje joj ne dopušta da se izlaže većim fizičkim naporima. Dok je bila boljeg zdravlja, uglavnom je išla u crkvu u Bijelo polje kod Mostara, barem uz Božić i Vaskrs. Za pravoslavce iz Jablanice i nju, kao jedinu pravoslavku u Prozoru, zadužen je pop iz Konjica, koji je povremeno obilazi. Ipak, najdraže su joj posjete komšija.

“Odem i ja svojim komšijama za Bajram ili Božić, pa i oni meni dođu na Vaskrs i druge blagdane. Iznesu oni meni kafu i kolača, iznesem i ja njima, posjedimo i popričamo. Evo, i vi ste došli. Vidiš, ti, kao efendija, sa svojom suprugom si došao kod mene i meni srce hoće da iskoči iz prsa od dragosti.”

I tako, rečenicu po rečenicu, vrijeme je da se ide. Govorimo da su nam djeca u parku, a kuća zaključana, pa nam valja ići da djeca ne dođu prije nas. Ona otvara vitrinu i pruža nam dvije čokolade djeci.

Obećanje treba ispuniti

“Uh, vidi mene, umalo da zaboravim! Ma i ja sam, izgleda, posenilila. Bujrum!”, reče i pruži nam zdjelu s obojenim jajima.

Snebivamo se da uzmemo. Tačnije, ne znamo je li običaj uzeti po jedno ili… Srećom, ona nas preduhitri, zagrabi pet-šest jaja i stavi nam u ruke.

“Eto, pa potucajte se! Ko izgubi red mu je oguliti i pojesti jaje.”

Kako u njenim riječima ne nađosmo ni tračak šale, dadosmo obećanje da ćemo tako i uraditi.

Još jednom smo joj poželjeli sretan Vaskrs i zamolili je da ne silazi niza stepenice za nama.

“Hvala vam do neba!”, govorila je dok nas je ispraćala.

Izvor: Al Jazeera