Muzika odzvanja iz stotina praznih kafića

U kafićima se raspravlja o svim temama (Al Jazeera)

Nedavno sam se iz Ljubljane, nekim poslom, zaputio u Sarajevo. Usput svratim u Zagreb da popijem kafu (tamo kažu “kava”, ali smo se odmah razumjeli) s prijateljem iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u jednom kafiću u blizini Jutarnjeg lista. Unutra su većinom novinari. Bože, koliko ti ljudi mogu pričati… Milion glasova u malom prostoru, ali je promet dobar.

Poslije sam žurio prema svom cilju jer sam od onih koji uvijek kasne. Kod Okučana pređem most i u Gradišci uđem u Bosnu i Hercegovinu. Prvo se voziš deset kilometara po (pri)gradskim naseljima čas lijevo, čas desno, potom milina – autoput gotovo do Doboja! Šest sati poslijepodne, novembar desnom nogom zagazio u decembar, dan okraćao i mrak se spustio na moju domovinu. Nigdje nikog, a Dan (bivše) Republike samo što nije (Dan državnosti smo već preturili preko glave – mislim, kako ko).

Tog dana uveli su plaćanje cestarine. Neko vrijeme bilo je besplatno (što nije isto što i džabe jer mora se i kredit vratiti) i došao je trenutak istine u vrijednosti sedam KM u jednom pravcu. Što nije mnogo, ako gledamo Hrvatsku, ali je mnogo u odnosu na kupovnu moć. Zlobnici bi rekli “sreća pa je put u jednom smjeru, za one koji napuštaju domovinu”. “Vrata Evrope” ili: sve smo bliže EU-u, po cijenama i putevima, samo ne po kupovnoj moći jer je politička moć važnija od ove spomenute.

Nakon četvrt vijeka praznog hoda svi se vlastodržci danas zaklinju: “Tako mi domovine i građana u njoj, sad ćemo se posvetiti ekonomiji.” Ako je vjerovanje ludom radovanje i ako već nisu okasnili – jer možeš uz pomoć kredita napraviti što hoćeš, ali neko mora platiti – ništa nije džabe, osim isprazne politike… U uređenoj državi to se zove ravnomjeran i uravnotežen rast i razvoj, planiran od stručnjaka. Recimo, nedavno je napravljen granični prelaz s punom infrastrukturom kod Gradiške, a most će biti tek za tri godine. Šta ako ga hrđa pojede, pa se mora praviti ponovo? Ne bi bilo prvi put.

Srce vuče ka Sarajevu i zavičaju

Bilo kako bilo, Doboj je velika raskrsnica (te su me u životu jako namučile) i stao sam za trenutak i razmišljao (razlog je logistika) kamo da krenem: ka Sarajevu ili prema Tuzli, pa u zavičaj u Bratunac. Srce me povuklo ulijevo jer u Sarajevo treba dok je dan, u zavičaj možeš kad hoćeš. Tek kad dođeš u istočnu Bosnu, shvatiš koliko je autoput imperativ vremena u kojem živimo. Mogle su te nacionalne stranke, umjesto što su se četvrt stoljeća nadmudrivale i trošile pare na jalove sjednice, napraviti puteve, pa da možemo reći da su išta korisno i pozitivno uradile.

Tuzla je jedina oaza racionalne politike i toplo bude čovjeku oko srca što je tu, kod majke i djeda, “potrošio” prvih sedam godina života. Mjesto gdje prohodaš i naučiš prve riječi prati te kao anđeo čuvar kroz život, prostor i vrijeme. Tuzla je moj “genetski kod” i ona je ta (Bosna i Hercegovina) po kojoj bi se drugi trebali ugledati. Jedino mi žao što nikad ne mogu reći da sam iz Tuzle jer sam rođen u Srebrenici, a odrastao u Bratuncu, koji je danas nešto drugo u odnosu na ono što je bio (nakon svega što se dogodilo), ali s obzirom na to da je moj, imam ga pravo kritikovati.

Bratunac je aktuelna paradigma Bosne i Hercegovine, ma šta narcisoidno Sarajevo ili arogantna Banja Luka mislili o sebi. U gradu s jedva nekoliko hiljada stanovnika otvorene su stotine kafića. Jedan do drugoga i svi su manje-više prazni, ali razvaljuje muzika. Raznorazne cece i lukasi, samo što niko nema prometa jer je svako svakom konkurencija. Zato što općina nema nikakav urbanistički ili prostorni plan kojim štiti egzistencijalna prava postojećih obrta u odnosu na novootvorene. I nema to veze sa slobodnim tržištem i demokratijom nego s korupcijom.

U normalnim državama sve je propisano. Uspostavljena su pravila igre. Ne možeš imati, recimo, deset frizerskih salona u jednoj relativno kratkoj ulici. Ili deset benzinskih stanica na prostoru kraćem od kilometra. Takva logika općinskih vlasti nije samo neracionalna nego i ekonomski neodrživa jer će na kraju bankrotirati svi koji su uložili svoj novac u obrt. Ko će plaćati porez i doprinose? Ako podbaci malina, niko neće ići u kafić da popriča s prijateljima i pretražuje po mobilnom telefonu nego će sjediti kod kuće i gledati Farmu i Parove. Tako se propada sve dublje i dublje jer pare ne cirkulišu.

Nije MMF krava muzara

Politika je napravila svoje, a pitanje je: hoće li biti ikoga da počisti nered koji će ovi ostaviti iza sebe kad više ne budu mogli funkcionisati, jer para biti neće? Nije ni MMF krava muzara ili zadružni konj, odnosno oni daju kredite onima koji su kreditno sposobni, bez obzira na to koliko su zaduženi. Naravno da ljudi sve vide i znaju, ali ne mogu ništa jer je država zarobljena. Jedan mi reče da Milorad Dodik “pravi” jednostranački sistem (razvaljuje postojeće stranke u korist SNSD-a) s ciljem da se uspostavi davno prevaziđena formula – jedan narod, jedna država, jedan vođa.

Ne vjerujem da treba mnogo objašnjavati šta to znači (ili kad u općini načelnik određuje ko može i gdje otvoriti kafić, frizerski salon i benzinsku stanicu), ali se mora stati u kraj toj “pužućoj diktaturi”, iza koje se kriju materijalni i klijentelistički interesi. Država pripada svima, a ne samo “odabranima” i njihovim poslušnicima. Narod je u strahu jer ne zna svoja prava i obaveze. Niko se ne buni kad plaća ono što je već jednom platio. Uvijek mi je aktuelan vic kad sin pita oca koja je razlika između “besplatno” i “džaba”, a on odgovara: “Vidiš, sine, lako je objasniti: škola je besplatno, ali ti ideš džaba.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera